Pretraga:

среда, 22. децембар 2021.

Šta je IM-PACT 21?

 Ćao svima, 

Pre nego što pređem na današnju temu, želela bih svma da poželim srećne predstojeće  praznike!

Ukoliko me pratite na instagramu, znate da je decembar itekako bio produktivan za mene, jer sam uspela da govorim dosta o položaju osoba sa invaliditetom u Srbiji- ČAK SAM I INICIRALA SVOJ PROJEKAT! Ovim putem želim da se zahvalim Kancelariji za mlade, koja mi je omogučila da svoju zamisao sprovedem u delo, Milici Knezevič i Milici Veljković, koje su učestvovale u celom tom događaju.

Ove dve divne devojke  govore o važnostima o važnostima adekvatnog pomagala koji je osobama sa invaliditetom itetako potreban.

Šta je IM-PACT 21?

Neformalna grupa mladih aktivista/kinja sa invaliditetom i saveznika/ca bez invaliditeta udruženih u cilju poboljšanja položaja osoba sa invaliditetom.
Tamo imate priliku da saznate probleme raznih ljudi i razlog zašto je važno da osobe sa invaliditetom imaju pomagalo koje njima odgovara. 
Ja sam takođe obrazložila svoje  mišljenje;

Hvala TEAM IM-PACT što su mi pružili tu priliku, a ja vas pozivam da pogledate njihov instagram profil, @im.pact21, i ukoliko ste osoba sa invaliditetom ili imate osobu sa invaliditetom u porodici, popunite anonimnu anketu  koju oni sprovode https://linktr.ee/im.pact21, jer nama pomagala zaista znače život. Tako možete dati svoj doprinos kako bi se promenio pravilnik o izdavanju tehničkih pomala.

Zašto bismo trpeli bolove i neprijatne pozicije, samo da bi se kretali?
Samo zato što to nije predviđeno za moju dijagnozu?
Setite se kad sam vam pričala da se neka dijagnoza drugačije ispolji kod svakog pojedinca.

Ponekad imam utisak da ljudi misle da ja preživljavam, a ne da živim svoj život baš zbog toga što moram da se suočavam sa mnogim preprekama. 
Svi se čude, kako ja većinu stvari obavljam samostalno, ali bih mogla  mnogo više ukoliko bih imala pomagalo prilagođeno svojim potrebama.
I da, verovali vi to ili ne, ja živim svoj život, i uopšte mi nije žao što ga živim. Neke stvari jesu komplikovanije za obaviti, pogotovo zbog leve ruke, ali znam da su tu osobe koje će mi uvek pomoći ukoliko je to potrebno.

Molim vas, svi vi koji čitate moj blog i pratite moj rad, razmislite o tome što imate.Nemojte da vam fokus bude na tome šta je meni ili bilo kojoj drugoj osobi sa invaliditetom teško,otklonimo sve stereotipe i predrasude, kako bi nam svima bilo lepo.

Ne postoji planeta B!
Uvek uz vas, 
Vaša Aurora😊

субота, 6. новембар 2021.

Kako sam našla svrhu u životu kao osoba sa invaliditetom?

 Ćao svima,

Dugo me nije bilo, a jedan od razlog razoga jeste da sam od  septembra krenula u četvrti razred gimnazije, i imam dosta obaveza oko pripremanja za fakultet i maturskog rada, da prosto pored toga nemam puno toga da vam pričam. Takođe bih želela da vas obavestim da će postovi zbog toga izlaziti ređe- jednom, dvaput mesečno... 
Naravno, samo neko vreme, dok ne završim te obaveze.
Nadam se da me razumete....😊
Što se tiče drugog razloga, imaćete priliku to da vidite u toku sledeće nedelje na mom instagram profilu.😉
A sad pređimo na temu.

Nalazim se u periodu gde, nam kao maturantima, govore da je fakultet jedna od najvažnijih odluka koje treba da donesemo u životu. Svesna sam, a i ranije sam napomenula da je vrlo teško donositi odluke.
Kako smo se na časovima filozofije bavili egzistencijalizmom, dobila sam ideju za ovaj post.
Čini mi se da sam u nekom od ranijih postova pomenula da bih volela da se bavim psihologijom i postanem psihoterapeut, ali to se promenilo.

Kao što je profesor filozofije rekao; dok budemo birali šta ćemo studirati, moraćemo nešto da odaberemo, u mom slučaju novinaratvo, i ostavimo sve druge opcije (psihologiju) iza sebe.

Kako sam shvatila da je novinarstvo pravi izbor za mene?
Nakon što sam odustala od psihologije, iz više razloga koje ne vredi pominjati sada, pisala sam ovde postove, izveštavala o tome šta ja radim, kao što je "Memorijalni turnir-Slobodan Malešev Bobica", i poslednji intervju sa Marinom, osetila sam se ispunjeno.
Kao osoba sa invaliditetom koja ne može samostalno da hoda, pomaže u nekim kućnim poslovima, i nogom prelazi granice, otkrila sam da to novinarstvom mogu to da uradim.

Na projektu, 'Pokreni mehanizam' koje je organizovao BUM Bečej, videla sam da u novinarstvu itekako mogu sve i svašta da otkrijem, posetim nova mesta, čujem tuđe poučne priče, ali jedna od meni najbitnijih stvari:
Imam priliku da prenesem ljudima informacije, i na taj način pokažem kako bi trebali da misle, a ne šta da misle!

To je bio cilj koji sam želela još kad sam počela da blogujem, sa petnaest godina, a pronašla sam i način kako bih na pravi način doprinela svetu.
Želja svakog od nas na ovoj planeti jeste da nekako doprinesu svetu. 
Egzistencijalisti kažu da treba sami da odgovorimo na neka pitanja;

Zašto ja uopšte živim?
Koja je moja svrha u životu?
Kako to da mi nije teško što neke stvari, zbog invaliditeta, ne mogu da radim?
 
E ovako; živim jer sam preživela nakon krvarenja u mozgu iste noći kada sam se rodila, i sama sam odlučila da živim srećno.
Svrhu sam pronašla u novinarstvu, a isto tako kako sam odabrala da živim srećno, a na stvari koje ne mogu da promenim, kao što je činjenica da imam cerebralnu paralizu, prihvatim kao takve i ne mučim sebe time što ne mogu da hodam i radim neke stvari.
Ljudi koji me vole, ne vide to kao problem, i prihvataju me i poštuju kao takvu.

Sami sebi stavite granice, pišite svoju priču, uživajte!
Zapamtite da ga niko drugi ne može živeti umesto vas, na nama je  čak kako ćemo nečiji savet da prihvatimo.

Uvek uz vas, 
Vaša Aurora💜

субота, 25. септембар 2021.

Šta za mene znači sloboda?

 Ćao svima, 

Neko meni veoma drag, pitao me je šta za mene znači sloboda. Već dugo razmišljam o toj  temi, samo što sam je odlagala pošto je dosta kompleksna.

Šta je sloboda?

Mislim da niko od nas ne zna šta je zapravo sloboda. To uvek želimo da dostignemo, čitav život.

Vi znate da meni nešto malo mnogo može da znači, to sam vam više puta spominjala. Da ne bismo otišli u jako veliku debatu zbog ove toliko široke teme držaću se pitanja koje upućeno meni.

Šta za mene znači slododa?


Najveća prepreka koja mene zaustalja jesu prepreke na putu, i večita svađa sa stepenicama. Ona osoba koja me lično poznaje, znaće da pokušavam da budem što samostalnija, i da mi nije nimalo nije teško da se pomučim. Šta više, volim to. Dakle jedna od najvećih prepreka i ne samo mojih nego svih osoba sa invaliditetom jesu rupe na punu.

Podsetimo se slika trotoara u Bečeju...








Pošto sam korisnik invalidskih kolica, nikako ne mogu samostalno da se krećem. Odmah da naglasim, invalidska kolica nisu ta koja me ograničavaju. Ona mi pomažu da se krećem po gradu, ali problem je u tome što i najmanja moguća rupa može da izazove nesreću... 
O tome možete detaljnije da pročitate u ovom postu: https://aurorasescape.blogspot.com/2020/02/budimo-humani_24.html
Da li vi mislite da možemo sami po ovim putevima da se krećemo?

Naravno da ne!
Ja znam da ljudi koji me vole, žele da mi pruže sve što je njihovoj mogućnosti, ali ja bih se osetila mnogo lagodnije da mogu da odem gde god poželim bez potrebe da neko ide sa mnom i gura me.
Moja sloboda bi bila tada kada ne bih morala da razmišljam da li ću moći tuda da prođem ili da li će tu prednji točkovi da se zaglave kolica se prevrnu...

Dakle, za mene sloboda znači da se slobodno krećem,ali predpostavljam da koji nisu korisnici invalidskih kolica, ili bilo kojeg pomagala o tome nisu ni razmišljali. Za njih je sloboda nešto drugo.

Ja bih samo da vas zamolim sve, razmislite o tome...
Život može da se preokrene kad se vi tome najmanje nadate!
Uvek uz vas, 
Vaša Aurora


субота, 11. септембар 2021.

Život je lepši sa osmehom- iz ugla Marine Minić

 Ćao svima,

Stalno vam govorim da vam se život može preokrenuti, i da ga zato treba voleti i ceniti sve.  Kao i da život sa invalidom nije kazna.

Moja današnja sagovornica, Marina Minić će se sigurna sam složiti sa mnom.  Hvala ti Marina što si prihvatila moj poziv, i što si odgvorila na moja pitanja. Pre nego što počnemo sa našim razgovorom, zamolila bih vas da pogledate video koji sledi


Pa da počnemo

1. Kakav je bio tvoj život pre nego što se ta nesreća desila,da li možeš da nam to opišeš?

"Bila sam sasvim obična devojka, koja ide na posao, druži se, radi po ceo dan, sanja o velikim promenama u svetu.."

2. U videu si rekla da ti je bilo jasno da ćeš biti u kolicima, da li je ispalo kako si očekivala da će biti?

"Zavisi sa koje strane se gleda. Fiziči nisam ni mogla da pretpostavim da će biti ovako. Ne osecam polovinu svoga tela. Sada se posle operacije na Tajlandu nešto minimalno promenilo, ali tek za 1 promil.. Ne osećam ni bešiku ni creva, to je poseban problem.. Rekla bih i najveći. I hodanje i osećaj bih zamenila za normalnu funkciju bešike. A psihički sam dosta jača. Izdrzala sam vise nego sam mogla da sanjam da ce mi se ikada desiti. Moja porodica takođe. Ovo nam je pokazalo koliko mozemo da preživimo u zajedništvu i ljubavi.. "

3. Kakav ti je pogled na svet,da li se nešto promenilo?

"Sada sam dosta sporija, u svemu. Gledam da sve bude lagano i opusteno. Mnogo vise uzivam u ukusu kafe, mirisu ručka, osećaju vetra u kosi. Mnooogo više volim svoju porodicu (ako je to ikako moguće)."

4. Rekla si da nas ljudi ne razumeju,kako bi ti to promenila?

"Ljudi nas ne razumeju jer ne znaju. Dosta radnji je za funkcionalne ljude refkeksna radnja. Poput hodanja, sedanja i ustajanja, odlaska bilo gde u grad ili kod prijatelja. Dok ja prvo moram da pitam da li je i koliko sve pristupačno za mene. I moram da napomenem da sam u ozbiljnoj svađi sa stepenicama... Dakle, informisanje dece i odraslih o nacinu žvota osoba sa invaliditetom je prvi korak. Ako bi ljudi znali sa kakvim se problemima suočavamo, bilo bi lakše prilagoditi spoljnu sredinu. A sve kreće iz nas samih.. "

5. Jednom prilikom sam sa Milicom Veljković prošle godine pričala, pa smo u intervjuu došli smo do zaključka da na internetu ima informacija o osobama sa invaliditetom,ali ljudi ne znaju šta je tu tačno a šta ne. Da li se slažeš?

"Slažem se. Ponekad susretnem čak i osobu u kolicima koja nema kompletne informacije, iako je istrazivala sajtove. Mislim da je razmena iskustava najbolji nacin za informisanje. "

6. Šta te danas  ispunjava?

"Pored porodice, koju neizmerno volim i fizikalne terapije na koju rado idem, otkrila sam novu ljubav. Stoni tenis! Fantastični sport. Pruža mi puno mogućnosti za napredovanje u takmičarskom smislu, a da ne spominjem da sam upoznala jako puno divnih ljudi i odličnih takmičara. I u zemlji i u inostranstvu. Imam već dve medalje i ne nameravam da se zaustavim."

7. Ako bi mogla da biraš,da li bi odabrala ovo iskustvo?

"Ranije, mozda. Ali sada kada znam kako je....... Nikada! "

8. Rekla si da igraš stolni tenis,da li je to tvoja profesija? Ako ne šta je?

"Tehnički sam u penziji.. 😆 A kao sto sam rekla, stoni tenis je moja nova ljubav, a stonoteniski klub osoba sa invaliditetom "Tvrdjava 021" je moja druga kuća.. "

9. Vratimo se malo na piču sa početka. i intervju u emisiji "Praktična žena", da li se plašiš ljubavi zbog svega što se desilo?

"Ne plašim se ljubavi i jako sam otvorena prema celoj toj situaciji. Ali sam i jako pazljiva. Sada čekam nesto jednostavno i spektakularno.. Tek sam sada shvatila narodnu izreku Tri puta meri, jednom seci"

10. Za kraj,šta bi želela da poručiš mojim čitaocima?

"Budite magični!"


Draga Marina, još jednom ti hvala na izdvojenom vremenu. Kao što vidite, nije nikom od nas lako, ali smo pronašli sreću u malim stvarima i ne zaustavljamo se. Slažem se sa tobom da je razmena iskustva najbolji način kako bi većina ljudi saznala nešto o nama. Ja vam dragi moji čitaoci predlažem da te loše stvari iskoristite kako bi ste ojačali, a uz lepe stvari, kao što su medalje uživate!

Uvek uz Vas, 
Vaša Aurora💓


субота, 4. септембар 2021.

Zašto sam pisala dnevnik?

 Ćao svima, 

Kao što sam vam u prethodnim postovima pričala da sam pisala dnevnik, danas ćete  saznati i zašto.

Prvo, moram da priznam da sam počela da pišem dnevnik kada sam videla seriju, Violeta, sigurna sam da se mnogi sećaju i znaju o kojoj seriji je reč. Kasnije mi se svidelo kako se osećam kad napišem to što me muči na papir, pa sam samo nastavila.

https://www.themoviedb.org/tv/61720-violetta/cast

Kako je vreme prolazilo, a ja rasla, dobila sam želju da se vratim na početak i pročitam svoj dnevik. 
Bilo je čudno s obzirom da sam znala da su se sve te stvari o kojima sam pisala, ja ih više nisam osećala važnim. Čak nisam ni razmišlala na taj način, kao pre osam godina. Da, dnevik sam pisala od petog razreda osnovne, sve do kraja prvog razreda srednje škole, tad kad sam rešila da podelim svoj život sa vama. 

Nedavno sam pročitala članak u "Blic ženi", gde je pisalo da je vođenje sopstvenog dnevnika oslobađanje stresa. To je tačno, jer te stranice sadrže više moje tuge i brige, nego sreće, ali smatram da sam tada bila iskrena prema sebi, Moramo priznati da smo najiskreniji sami sa sobom. 
Društvene norme su odredile da momci, muškarci uglavnom, nikako ne smeju da plaču, niti da pokazuju emocije pred društvom. Devojke, pa od nas se uglavnom očekuje da budemo fine, kulturne... 

Ne kažem da ja sad nisam fina i kulturna, ali nemam nameru da se pravim neko ko nisam samo da bi me ljudi prihvatili i shvatili.
To je greška... Zahvaljujući ovom dnevniku shvatila sam šta je ustvari bio moj problem.
Kada se predstavljate kao nešto što niste vi, biće teško pronaći sebe ponovo.
Srednja škola je, kao što već znate, mesto gde skoro nikog nisam poznavala, pa niko nije znao kakva sam ja ustvari. Tako sam imala priliku da shvatim šta me zaista čini srećnom, toliko da više nisam nikome popuštala. Istina, iako ponekad boli mnogo je bolja od laži obučene u istinu, mada sve zavisi koliko su osobe spremne za istinu. To zavisi od nas.

Budite iskreni prema sebi, makar na papiru, kao što sam ja sa vama ove dve godine. Dnevik je nešto vaše, i niko vam ga neće uzeti. 
Tu ćete imati dokaz koliko ste se promenili, šta vam je postalo bitnije, šta vam se sviđa šta ne.
Budimo ponosni svega toga što smo postigli kao osoba.

Uvek uz vas, 
Vaša Aurora💕

субота, 28. август 2021.

Da li moj osmeh krije tugu?

 Ćao svima, 

U četvrtak, kao što većina od vas zna, bio mi je rođendan. Većina ljudi koji su mi čestitali, želeli su mi da uvek budem srećna i nasmejana. Ne brinite, hoću!

Želim još jednom da se zahvalim svima koji su mi čestitali i ulepšali mi dan.

Danas želim da vam ispričam zašto sam tako nasmejana, iako ponekad stvarno može da bude teško, kao što sam to već navela u postu Zašto je bitno biti nasmejan, rekla sam da su me teške situacije naučile da najviše treba da se fokusiram na ono lepo, a ono loše iskoristim kao pouku i nastavim dalje.

Na jednom instagram nalogu, @poludela_devojka, pročitala sam tekst koji me je inspirisao za današnju temu. 

"Ko kaže da je osmeh simbol sreće a suza simbol tuge? Nekada pokazujemo veliku radost suzama, a duboku tugu osmehom."

 Ovo me je podsetilo na nešto što se desilo pre nekoliko meseci, jer je jedna osoba rekla da ja sebe branim osmehom, kako bih sebe zaštitila od loših stvari, emocija....
Da, shvašta mi se u životu desilo, sama sam vam to rekla nekoliko puta, kao i u postu koji sam pisala pre nekoliko meseci, i vi možete da se vratite na njega. Ipak, to što su mi se loše stvari dogodile, ne znači da sam tužna.
Verovali vi to ili ne, ne umem da se pravim lažem i pokazujem da sam dobro, ako zaista nisam.
Ova slika će vam reći više nego bilo koja reč koju ja ovde mogu da iskucam.
Opet, to ne znači da neki ljudi žele da zadrže stvari za sebe, pa umesto da objašnjavaju da im je loše osmehom prikriju to.
Ja ipak promenim ton glasa,koji postaje malo niži i kraći, kao i raspoloženje, i ne volim da lažem. Priznam da nisam dobro, i da ukoliko o tome ne želim da razgovaram to ću reći onom ko želi da me sasluša.
O tome ću pričati malo dublje u jednom od narednih objava, a sad se vratimo na današnju temu.

Ne, moj osmeh ne krije duboku tugu. On pokazuje koliko sam zaista srećna jer imam priliku da živim i odrastam uz mnogo emocionalnih uspona i padova.
Stvar je u tome što mi sami dopuštamo emocijama da nas kontrolišu.
Tuge će uvek biti, kao i sreće, ali to je život. Težak ali poučan, i nikada nećemo dobiti sve što možemo da poželimo. Sreća zavisi od nas samih, da li ćemo se fokusirati na to što smo mogli da dobijemo, ili na to što ćemo tek dobiti.

Zapamtite, ni sve pare ovog sveta ne vrede toliko kao istinska sreća. 😉
Novac može biti samo mala potpora ka putovanju koje će vas usrećiti,  ili ćete imati priliku nešto da uzmete, ali koliko će ta sreća trajati zavisi od nas samih.
Meni invaliditet nije prepreka kako bih bila srećna, nemojte da vas sprečava.

Uvek uz vas 
Vaša Aurora💖

 


субота, 7. август 2021.

Šta sam naučila od kad sam postala starija sestra?

 Ćao svima, 

Sutra je rođendan osobi koju bih i životom štitla. Mojoj mlađoj sestri.  

Preplavile su me emocije kada sam pročitala par stranica iz dnevnika kog sam vodila više u osnovnoj školi, jer iz nekog razloga, prestala sam tamo da pišem toliko često, možda jer je ovaj blog u neku ruku postao drugi dnevnik... Pričaću vam malo o tome, ali drugi put, sada bih da se vratim na današnju temu, moju sestru.

Da vam budem iskrena, pored ogromne sreće osetila sam strah znajući da neke stvari neću moći da radim sa njom, mada mislim da je to normalno. Ipak sreća je uvek bila jača od straha i bilo kog pitanja koje bi postavila samoj sebi.

Da, ne mogu da trčim sa njom u drvorišu, ne mogu da joj pravim frizuru, ali moja sestra zna da sam tu za nju. Danas tog straha nema, jer se nas dve obožavamo. Ne mogu da verujem da sam četrnaest godina bila jedinica, jer danas ne mogu da zamislim svoj dan bez nje.


Čini mi se da je od  prvog momenta od kad me je ugledala, shvatila da je sa mnom sigurna. Kada je bila beba, mirila bi se u mom naručju i opuštala ukoliko bi bila nervozna. 
Ja, verovali vi ili ne mnogo sam se uozbiljila i ojačala od kada je ona u mom životu.
Rešila sam da kada poraste može sa ponosom da kaže: - Ona je moja sestra.- , kao što sam shvatila da ću joj biti pravi uzor ako to radim prvenstveno zbog sebe.

Strah, verujem, imao bi bilo ko, ali niko ne može da vam oduzme ljubav koju ste stekli, bila ona sa porodicom, prijatelja, i voljene osobe. Znam da se prijateljstva ponekad završe, ljubav jedne osobe ugasi, ali nas nauče kako da sazrevamo kao osobe,isto tako znam da će porodica uvek biti tu.


Kad se vračam kući iz škole, svaki dan me sačeka i kaže:- Seko nedostajala si mi.-
 

Kako moj ujak kaže; mogu da nas saslušaju i daju savet, ali mi ne radimo samo to, činimo jednu bitnu kariku u porodici, u to sam sigurna. 
Verujte mi kada vam kažem da smo nezamenjivi, baš ovakvi kakvi smo iako ne možemo neke stvari da obavljamo.
Nikada ne mislite da vam je život bezvredan, uživajte u njemu i shvatićete njegovu vrednost.😉

Uvek uz vas, 
Vaša Aurora❤

субота, 31. јул 2021.

Koje poruke nam šalje Džek Hodžins iz serije -Bones-?

 Ćao svima, 

Sećate se kada sam vam jednom prilikom pričala o trudu i talentu i da mi sami pišemo svoju priču?

Jedan lik iz moje omiljene serije "Bones", imao je savršen život. Po zanimanju je forenzički entomomolog, hemičar i palinolog. Pošto je glavna tema ove serije koju često ide na FOX-u, rešavalje ubistava, zbog jednog slučaja, gde su im podmetnuli bombu, on više nije mogao da pomera noge.

Ovde se Hodžinsu život promenio, on je imao uspone i padove,ali je naučio da živi život na drugačiji način života, u kolicima, što je za mene realističan kraj.   Po  je meni najbolje obrađen lik u filmu/seriji. 
Ne samo što je morao da se navikne na kolica već i na mirniji tempo života.


Ne želim mnogo da odajem puno o čitavoj radnji serije, pa ćemo se bazirati samo na Džeku, koji je u svom procesu prihvatanja imao utisak da oseća noge i da će uskoro moći da hoda. Vesti za njega nisu bile očaravajuće, jer kako su i njemu objasnili prouzrokovano spazmom i željom da prododa.
To ga je još više rastužilo jer je znao da neke stvari neće moći da radi sa svojim sinom.




Kao što uvek govorim, prepreka ima, bili oni fizički ili emocionalni uvek ćemo imati nekog uz nas da deli bolove i teške trenutke sa nama, kao i one lepe trenutke kada osmesi ispune prostoriju.



Da, i njima je sigurno teško kada je nama  teško, ali kada vide da se fokusiramo na ono što možemo da uradimo umesto onog što nam je onemogućeno uživaće zajedno sa nama u novim uspesima.


Ništa u životu nije lako, ali mi sami biramo da li ćemo odustati ili koristiti se svojim znanjem i talentom.
Ja možda nisam upućena  u sport i ne bavim se nijednim, ali zato umem da izrazim svoje emocije i ispričam vam nešto kroz pisanje.

Džek je sam sebi napravio spravu koja bi ga podigla kako bi mogao da pogleda nešto vezano za slučaj, zahvaljujući svom znanju i snalažljivosti, jer je pravljenje izuma blo nešto što on voli da radi.
Kao što je Milica Knežević, moja heroina rekla u jednom od svojih postova- NE DOZVOLJAVAJTE DA VAM NEKO DRUGI POSTAVLJA GRANICE!
On je znao da će uspeti da napravi taj izum i nije se plašio da će pasti i povredti se.
Sami znamo svoje potrebe i mogućnosti, i koristimo svojim mogućnostima da nastavimo dalje.
Ne dozvoljavajte da vas neko zaustavi, borite se.

Uvek uz vas, 
Vaša Aurora💗


субота, 17. јул 2021.

Koliko način razmišljanja utiče na naše stanje?

 Ćao svima, 

U jednom od prethodih postova, Kako ne odustati a ostati realističan rekla sam vam da uvek imate na umu da  invaliditet različit, drugim rečima, jedan oblik invaliditeta se može ispoljiti drugačije, čak i ako je oštećen isti deo tela (u većim slučajevima kičma), ili oštećenje  nekog dela mozga.

Danas želim da podelim sa vama jedan deo sebe, koji mi pomaže da budem to što jesam.

Često smo na časovima filozofije pričali o đavoljem advokatu, i pozitivnom razmišljanju.  Čudno je pošto ja nosim obe ove stavke u sebi. Neki bi rekli da je to loše i da je teško balansirati te dve stvari, ali za mene je ta kombinacija veoma korisna.

Kako bismo mogli da pređemo na temu, i odgovorimo na pitanje, prvo moram da vam objasnim šta je to ustvari đavolji advokat i malo o pozitivnom razmišljanju.

U našem slučaju, đavolji advokat je osoba koja iznosi drugačije stavove od nas, kako bi se jasnije sagledala cela priča/ situacija.  Mada je u većini slučajeva teško ostati racionalan, pogotovo ukoliko ste postali invalid ukoliko ste vodili neki, ako tako mogu da se izrazim, normaln život.

U svakoj situaciji treba misliti pozitivno, ja se prva slažem sa tim, i verujem da uvek ima nade, ali nije moguće izbrisati invaliditet, ne u potpunosti. 

Često sebe tešimo govoreći :

Ako može on/ona mogu i ja.

Ovo nije pogrešan način razmišljanja, ukoliko znate da uključite svog đavola na vreme u raspravu. Pretpostavljam da se pitate kako je to moguće, ali odgovor je vrlo jednostavan. 

Treba pokušati, jer je kajanje jedan od loših izbora. Tada će nas progoniti, pitanje;

Šta bi bilo da sam probao/la?

Danas imamo priliku da se informišemo i sagledamo sve mogućnosti. To vam ne sme niko oduzeti. Nada je živa sve do trenutka kada prestanete da se borite.

Možda jednom dobijete ne, a možda na drugim vratima dobijete da. Takođe morate biti svesni da na svakim vratima dobijete ne, ali to ne znači da treba da prestanete da se borite. Možda neke stvari ne ispadnu kako smo želeli, ali barem znamo da smo pokušali, i dali sve od sebe.

Da, ja ne hodam, i možda nikad neću moći da hodam samostalno, ali se nadam da ću možda, jednog dana u budućnosti, ukoliko se medicina još razvije,  moći da hodam sama.


Dotle, uživam u životu ovakavom kakav  je, jer uprkos svim kompikacijama, i preprekama, koje ja prelazim svaki dan, niko mi ne može oduzeti sreću ukoliko ja to ne dozvolim. Ja sam osoba koja osećam, od krvi i mesa, kao i svi ostali.... 

Doživljavala sam šokove, padala sam, ali sam ustajala, jer sam uvek posle svakog pada uspevala da sagledam celu sliku toga što mi se desilo. Okretala sam stvari i tražila odgovore kako bi mi bilo dobro. 

Nalazila sam pozitivan izlaz, ne dozvoljavajući tami da ugasi svetlost. Borila sam se.😊

Nemojte da dopustite da se vaše svetlo ugasi. 😉

Uvek uz vas,  
Vaša Aurora 🌞

субота, 10. јул 2021.

Turnir u street basketu 2021.-Slobodan Malešev Bobica-

Ćao svima,

Za vikend, bila sam veoma zauzeta radeći ono što volim. Ukoliko me patite već neko vreme, znate da volim da pomažem, te mi je najveća nagrada da dam sve od sebe kako bih nekom izmamila osmeh na licu. 

Ovaj vikend, održan je  turnir u street basketu 2021.-Slobodan Milešev Bobica- u centru Bečeja. Prihod koji smo moji prijatelji, volonteri iz KZM  skupili dobila je Ljiljana Džilitov, koja  ima cerebralnu  i dečiju paralizu, koji  je njoj potreban za rehabilitaciju i lečenje.

Za mene je, volontiranje i učešće u humanitarnom turniru,  jedno ogromno zadovoljstvo. I sama znam koliko je rehabilitacija bitna kako bi se stanje poboljšalo. Novac je skupljen prodajom majica, tiketa za nagradnu igru, šutiranjem trojki i kotizacijom ekipa koje su učestvovale u street basketu.



Ovo   je 7. humanitarni basket koji je organizovala Kancelarija za mlade opštine Bečej, pa sam zamolila koordinatorku KZM Dijanu Peter, moju današnju sagovornicu da malo razmenimo utiske.


1.Ko je prvi došao na ideju da se svake godine u centru Bečeja održava humanitrni turnir u street basketu? 

O početcima ja ne mogu lično da pričam zato što tad nisam radila u KZM, ali znam da je ovo već sedmi put kako se održava turnir, s obzirom da prošle godine nije bilo turnira, to znači da je pre osam godina bio prvi turnir. Ovaj sportski događaj su inicirali mladi, isto tako učestvuju u događaju. Kancelarija za mlade je inicijator svega, to jest ljudi koji su tada radili u KZM.

2. Kao što si rekla, ovo je sedma po redu humanitarna utakmica, kako se osećaš povodom toga, jer je svaka bila uspešna?

Kad kažem da je ovo bio najuspešniji turnir, ne mislim samo na novac i na taj iznos, nego mislim na celokupnu organizaciju. Presrećna sam,  bila sam  i u nedelju i cele nedelje,još uvek me ta drži euforija.Jako mi je drago što smo pomogli Ljiljani Džilitov i da smo skupili toliko para. Veoma sam zabovoljna zbog uspešne organizacije, da je sve bilo kako treba, kao što smo isplanirali, i da je bilo toliko ekipa ne samo iz Bečeja i okoline već i sa strane. Došle su ekipe iz Zrenjanina, Novog Bečeja, Srbobrana, Novog Sada... Srećna sam iz zbog naših volontera,zato što nikad nije bilo toliko volontera na turniru a bez vas zaista ne bi smo mogli da organizujemo turnir na ovaj kvalitetan način.


3. Verujem da ima puno ljudi kojima treba novčana pomoć, kako odabrati  samo jednu osobu?

 To je jako teško. Prvo prikupljamo informacije kako bismo znali kome  je potrebna novčana pomoć u opštini Bečej.Nakon toga analiziramo stanje/situaciju, i određujemo kome je najpotrebnije. Ove godine smo došli na ideju da to bude ona, s obzirom na to da je mala Ljiljana ima i dečiju i cerebralnu paralizu, i zaista je u lošem zdravstvenom stanju, a njena porodica ne može da finansira rehabilitaciju i ostale troškove.

4. Kako odreaguje ta osoba ili njeni članovi porodice kada im saopštite da ste odabrali baš nju?

To je jedan jako emotivan momenat uvek,Ljiljnina mama je bila presrećna,ostavila je komentar na facebook-u koliko im to znači,oglavnom tako reaguju sa suzama.

5. Pošto sam bila prisutna, imala sam priliku da vidim veliki odziv ljudi, da li je broj ljudi koji su se takmičili ili doprineli na neki način prvazišao neka očekivanja?

Jeste,iskreno očekivala sam veliki broj ljudi pošto prošle godine nije bilo skoro nikakvih dešavanja u Bečeju i mislim da svi jedva čekaju da se dešava nešto u gradu i naravno svake godine bude puno ljudi na turniru,ali možda nisam očekivala baš toliko veliki broj ljudi.Jedan od lepših momenata turnira je što ne dođu svi samo zbog košarke,ja se prva ne razumem toliko u sport košarku i basket,nego su ljudi došli da bi se družili,da navijaju za komšiju kuma ili brata da navijaju za omiljenu ekipuili samo da podrže svoje drugare,tako da  je to zaista lepo.


6. Ove godine imali smo sreće što se tiće vremena, to jest nije padala kiša, a ranije ukoliko je dolazilo do takvih iznenadnih promena radili ste unutra. Da li osećaš neki pritisak, kako bi sve ispalo kako treba?

Da jedne godine 2018. ili 2019. već je u subotu bilo onako sumnjivo vreme a u nedelju kad je počela da pada kiša...,inače te iste godine turnir već bio pomeren zbog kiše za nedelju dana,morali smo bukvaqlno da preselimo i ljude i ceo terenu fiskulturnu salu škole Zdravko Gložanski too je jako velliki stres i pritisak svakako ali jedino na to ne možemo da utičemo,na nama je samo da odreagujemo organizovano i mirno i da pokušamo da izvučemo maksimum iz te situacije i mislim da smo to uspeli i te godine.Naravno uvek smo spremni na takve stvari,naravno pratili smo vremenku prognozu i ove godine i eto uspeli smo da sve lepo organizujemo i bilo je lepo sunčano vreme,imali smo sreće.


7. I za kraj, šta bi želela da kažeš mojim čitaocima?

Želim da im kažem da uvek treba da rade ono što ih čini srećnimi što im prija i ne treba da slušaju nikog nego samo da rade ono što im dolazi iz srca,šta god da je,bilo to pisanje,crtanje,sport gluma nebitno ali treba da budu istrajni vredni da veruju u sebe i samo tako će biti srećni u životu.

Slažem se sa tobom Dijana, i nadam se da će sledeće biti još veći broj ljudi, koji će biti prisutni i uživti.
Zapamtite, nekom  malo mnogo znači.
 
Uvek uz vas, 
Vaša Aurora 💝

петак, 25. јун 2021.

Kako su dve godine blogovanja uticale na mene?

 Ćao svima, 

Ko bi rekao da sam na današnji dan pre dve godine otvorila ovaj blog. Ovo je samo početak mog putovanja i svesna sam da me sada još mnogo toga  čeka,  mogu  mnogo da naučim.

Rekla sam vam jednom prilikom da mi sami pišemo svoju priču hteli mi to ili ne, uvek moramo da donosimo odluke, i da gledamo kakvu ćemo imati korist od toga.  Teško je donositi odluku, verujte znam.

Nisam shvatila kako je to  biti bloger, pre nego što sam počela time da se bavim. Kad se pojavi inspiracija slova mi samo lete ispred  očiju, ali moram da pazim da vam donosim tačne i pouzdane podatke. Ono što sam uvek želela jeste da budem iskrena i pokažem vam kako zaista izgleda život invalida, i da možete da uživate čak i onim teškim situacijama.
Zašto vam sve ovo govorim?
Kao prvo, zato što su stvari u životu zaista teške, ako se prvi put susrećete sa nekim stvarima u životu, jer se niko od nas nije naučen rodio, ali zato ne treba da odustanemo od njih.
Isprva kad sam postala Aurora, bilo mi je teško da smislim temu za blog, jer nisam uspevala da odredim koje stvari iz mog života su za deljenje i kakav utisak može da ostavi na  vas čitaoce.
Vremenom, shvatila sam da moj  alat za borbu zapravo ova borbenost, i odlučila sam da vam je pokažem, ali sam takođe odlučila da vam pokažem kako u stvari život invalida može da bude 'normalan'.  Ne mora da znači da samo osobe sa ivaliditetom odrađuju vežbe, zar ne?
Mnogo ljudi se odlučuje za odlazak u teretanu, kako bi sredili svoj fizički izgled.
Postoje mnogi razlozi zašto bismo odlazili u bolnicu, a kad sada iz mojih reči sagledate, nema ni jedne razlike između mene i bilo koga od vas koji čitaju, osim što mi koristimo pomagala.
Naučila sam kako je biti bloger, odrasla sam pišući ove objave. 
Ovaj blog nisu samo slova ispisana na ekranu. To su osećanja, to je borba i ljubav prema životu, kakav god on bio.
Hvala vam što ste učestvovali i davali komentare, koji su mi pomogli u celoj ovoj avanturi, koja tek počinje.
Ovo radim srcem, a ne zato što moram, što moju borbu čini lakšim, a postove što iskrenijim. 
Da, ja kao i sve osobe imam privatni život, i neke stvari zadržavam za sebe, ali sa vama sam delila sve svoje afinitete,vrline i mane. Sve što ovde vidite sam ja, niko drugi. 
Zato pozivam ljude koji još ne znaju za moj blog, da mi se pridruže, jer sam nakon ove dve godine naučila da nas život postavlja u milion različitih situacija. Neke će nam se dopasti, neke neće, ali su tu sa razlogom. Zato ja imam ovaj blog sa razlogom, a to je da vam stavim osmeh na lice i pružim vam pomoć ako je potrebna, tako da vi možete meni pomoći, tako što ćete ( naravno ako želite), dati svoje mišljenje i iskustvo, jer, zajedno smo jači.
Razlike čine ovaj svet veoma čarobnim.😉

Uvek uz vas, 
Vaša Aurora😍

недеља, 6. јун 2021.

Kakve postupke ja naviše cenim?

 Ćao svima, 

U poslednjih nekoliko nedelja sam se mnogo oslobodila, i shvatila da postoje neke navike koje sam već počela da menjam. 
Kao što već znate, meni znače sitnice, ali kada imate neku pretpostavku, teško je promeniti je, ukoliko ne shvatite da grešite. 

Zahvaljujći mojim prijateljima, prvenstveno Sabrini, naučila sam da grešim.
Moja draga drugarica je pre neki dan slavila je svoj rođendan, i naravno pozvala celo društvo uključujući i mene.
Ono što je mene začudilo i veoma prijatno iznenadilo jeste da je ona zajedno sa svojim roditeljima pazila na svaki detalj, kako bih ja mogla da budem sa društvu i nikad ne ostanem sama. Sabrini roditelji su mi stvarno ulepšali dan, jer u ni u jednom momentu nije bilo : Kako ćemo sad ovo ? 
Sabrina je pazila na mene i svaki moj korak i ako je ona trebala da bude pažena i mažena, ne samo Sabrina, već i Kristina, koja mi je donela jaknu i obukla jaknu bez imalo muke.
To je u meni probudilo osećanja koja sam želela da zaboravim. 
Ranije, nikada nisam zapravo bila deo neke ekipe, i ako je bilo prijatelja koji su me voleli, ali bi radije bili sa nekim drugim ljudima, ne zato što sam im ja smetala, već sam ja osoba s kojom bi ste vi morali da pazite na neke detalje, kao što je slamčica ako u šolji ili čaši ima previše tečnosti, da li mi je hladno ili ne, da mi se nešto dohvati ako ne mogu sama.... Na te sitnice paze i članovi moje porodice, ali oni mene poznaju od samog početka i njihova ljubav je bezuslovna, dok nekima te sitnice dosade, i počne da im zasmeta, da beže i ostavljaju me samu. Naravno, dve drugarice  su i u osnovnoj školi bile takve prema meni i naravno moj nezamenjivi drug Duško, ali nikad nisam osećala da pripadam nekoj većoj grupi, i da će me zavoleti sa svim tim sitnicama, sa toliko posvećenosti i uživanja. Sada znam da su one sa mnom jer im baš ovakva odgovaram! 
Hvala vam devojke na tolikoj ljubavi i posvećenosti ! ZNATE DA JE UZVRAĆENO!😉😇😍

Takođe moram da se zahvalim Kancelariji za mlade, jer su i tamo svi uz mene, pomeraju me i postaju vešti u guranju mojih kolica.



Sećate se da sam vam rekla da ćete naći svoje mesto u svetu, baš zato što ste svoji ?
Kao i u svom društvu u KZM sam ja ,ja. Slobidnog duha, užvajući u mogućnosti da dam svoj doprinos ovom gradu, pa čak i celom svetu. 
Moje mesto je sa društvom, gde ću se uvek super provesti i smejati do suza, a u KZM ću raditi ono što volim sa velikom podrškom koordinatorke, i svakog volontera.
Znam da će mnoge začuditi to što meni postupci mojih drugarica, njenih roditelja, i svakog volontera, koji paze na mene i pomažu mi u svakom koraku, ali u životu kad se nadate minimalnom, možete da se iznenadite i uživate punim plućima!

Uvek uz vas, 
Vaša Arora💖

Šetanje u tuđim cipelama: lak ili izazovan zadatak?

 Ćao svima,  Sasvim sam sigurna da smo svi do sada čuli za film "Frikey fridey",  kad majka i ćerka zamene mesta. Verujem da bi ne...