Pretraga:

субота, 3. децембар 2022.

Koliko je zaista teško naći svetlost na kraju tunela?

 Ćao svima,

Danas,  trećeg decembra, se širom sveta obeležava međunarodni dan osoba sa invaliditetom. Prošle godine kada se obeležavao ovaj datum u Kancelariji za mlade mislim da je nešto ostalo nedorečeno. 

Izvor:KZM FB stranica

Ivana Ćurčić, koja je tada bila da sluša, danas će zajedno sa mnom pokušati da objasni da li je mnogo teže naći svetlost u tunelu, kada u jednom  izgubiš uobičajeni način života.

Moja današnja gošća i prijateljica je pre deset godina saznala da ima tumor na kičmi, i tada je za nju zaista počeo novi život.


Ivana 2013.godine

Blizu bolnice gde sam operisana postoji jedno igralište i tereni i tamo smo išli za vreme posete kad su dolazili moji roditelji, brat i prijatelji da me vide. Tamo sam proslavila 22. rođendan. Sunčan oktobar i novembar, a meni baš i nije bilo sunce. Moj brat je stalno forsirao da sama upravljam kolicima, išao pored mene i navijao "Hajdee, možeš ti to Živkice" i dan danas u šali mi kaže da neću dalje od zemlje ako padnem😂 bilo mi je teško da okrećem točkove i da se dogovorim sama sa sobom kako da skrenem, jer sam u tom periodu učila da sedim, vežbala balans, bila bez snage, bilo mi je teško da podignem čašu vode.

Ivana, pre i kasnije

I sad kad vidim šta danas sve mogu, šta sam postigla voljom i upornim vežbanjem, stvarno kažem bravo na glas i poljubim se u rame😂

Za moju priču znate. Rođena sam ranije i nikad nisam morala da patim za nekim hajde da tako kažem prethodnim životom. Otkad znam za sebe suočavala sam se sa raznim izazovima u životu, a ipak obe delimo neka iskustva i ista mišljenja. 

Pustiću Ivanu da kaže poentu, i da odgovor na pitanje da li je teže naći svetlost na kraju tunela ukoliko smo osobe sa invaliditetom, da vidite da delimo isto mišljenje.

Nije samo nama teško, svima je. Svakom svoja muka najteža, samo se naša vidi odmah i onda bez potrebe slede neki glupavi i sažaljivi pogledi i komentari. A nema potrebe, meni sa mnom sve super zabava, hahaha. Naučiš da živiš malo drugačije, navikneš se da neke stvari radiš drugačije i postanu ti normalne i isto tako naučiš i prihvatiš da neke stvari više nečeš nikad moći i to je u redu. Pa, uvek možeš da sanjaš kako trčiš i penješ se na stepenice, to se meni često dešava.

Upravo to.  Mi nismo imali izbor, desilo se tako i nemam magični štapić da izmenim i promenim svoj život. Kao što ti Ivana kažeš imamo pravo da maštamo, ali smo navikli da neke stvari radimo drugačije.

Ja da vas pitam samo, da li svako radi sve stvari na isti način? Zašto onda čujem, od osoba koji nemaju ni jedan oblik invaliditeta, da je život 'sranje'?

Mislim da je ključ u svemu da ne mislimo koliko je to nešto teško, nego izazovno.

Razmislite. Nas dve smo dovoljno rekle.

Uvek uz vas, 
Vaša Aurora

четвртак, 24. новембар 2022.

Predviđeni stereotipi i predrasude u budućnosti?

 Ćao svima, 

Izvinite što nisam opet pisala skoro ceo mesec, ali je iz opravdanih razloga stvarno. 

Verujem da se pitate, čemu ovaj naslov- a evo i odgovora.

Mislila sam da nikada neću pronaći knjigu u kojoj je glavni lik osoba sa invaliditetom, ali ispostavilo se da je autorka povezanih romana Lunarske hronike ipak predvidela da će se osobe sa invaliditetom boriti sa stereotipima i predrasudama. 

Pokušaću da u ovom tekstu ne otkrijem mnogo toga što će se desiti pa ću pomenuti samo ono što je vezano za našu današnju temu. 

Dakle ovako;  radnja se odvija u Novom Pekingu posle četvrtog Svetskog rata- tačnije u trećoj eri. Mnogo mnogo kasnije u budućnosti...  
Glavna junakinja ove priče je Lin Pep, kidborg. Šaka i noga joj je od metala, a za druge ljude ona je jednom rečju- monstrum.

Izvor: Pinterest
Izvor: Pinterest

Ipak sve je to stvar percepcije. Ja bih pre rekla da je njena maćeha Lin Adri, neko koga bismo mogli tako da nazovemo. Ovi romani su ustvari naučno fantastična verzija četiri najpoznatije bajke. Prva je pod nazivom Bila jednom jedna pepeljasta. Podseća na Pepeljugu, a druga knjiga je nastavak u kom se provlači priča Crvenkape. Postoje još dva nastavka, koja sam takođe pročitala samo što su ona na engleskom.

Naša junakinja ne menja svoj karakter ni suštinu osim što je knjiga  pisana na drugom jeziku. Ono što jeste različito jeste percepcija kako ona izgleda u našim mislima- onako kako mi nju fizički zamišljamo iako svi zapravo imamo date iste osobine.

Izvor:Pinterest

Ono što ja iz ličnog iskustva znam i osećam da je grozno to što nekom lepimo neke osobine i donosimo zaključke samo zato što izgleda drugačije. Rekla sam već, i meni su rekli da imam premršave ruke i noge i da sam anoreksična. Samo što to nije istina. Ne krećem se, pa nemam veliku mišićnu masu. 

Isto ovo važi i za Nemanju Stefanovića, lika kog sam ja stvorila i predstavila vam prošli mesec. Gospođa Sofija je već donela zaključak da on nije dobar čovek i da nešto mulja.  Oba lika shvatila su da im ne vredi da pokušaju da promene njihov stav.
Što znači da ne morate biti osoba sa invaliditetom kako bi neko doneo pogrešan zaključak o vama. Ukoliko niste pročitali ko je Nemanja možete pronaći tekst OVDE.

Kako bismo promenili moguću sliku budućnosti potrebno je da se pronađemo bar nekoliko sati u cipelama te druge osobe o kojoj imamo mišljenje i obrnuto.

Iza ove rečenice krije se jedna reč. 
Razmislite koja je, ona se krije u i priči od prošlog meseca.

Uvek uz vas
Vaša Aurora


недеља, 16. октобар 2022.

Ko je Nemanja Stefanović?


Već godinama živi u malenom gradu u kom njegovi meštani, iz njemu nepoznatog razloga, misle da je sumnjiv opasan i da ga se treba bojati. Šeta se ulicom, koja je zbog letnjeg vremena krcata,toliko da su građani naletali jedni na druge iako je početak jula, kada bi svi obično odlazili na odmor.

U prolazu je čuo komešanje dve komšinice koje idu u njegovom pravcu ali se prave kao da ga ne vide. Briše oznojano lice crvenom svilenom krpicom na kojoj je urezano njegovo ime

Nemanja Stefanović.

Vidiš?“, reče jedna od njih„ Briše znoj… Znači da s njim nešto nije u redu.“

U pravu si Sofija“, složi se gospođa. „Pogledaj kakva mu je faca,taj sigurno nešto muti“.

Naravno da sam u pravu“, reče ona to, pa se osvnu ka njemu, proveravajući da li je čuje „Čovek se doselio ovde pre pet godina, i samo odlazi od kuće u kancelariju i do prodavnice“, zaćuta gospođa Sofija, a onda posle kratke pauze opet progovori.

On je advokat. Oni su uvek u nekim mutnim poslovima.“

Na sreću one su nastavile svojim putem, a on ostade da otključava vrata svoje kuće. I ona je njima ona čudna, jer ne samo da je ofarbana u belo, opasana visokom metalnom ogradom od kovanog gvožđa crne boje, već i zbog činjenice da se na samom ulazu nalazi kamera.

Ono što većina ljudi ne zna, a on nije javno rekao, jeste da ta kamera pripada opštini jer se naspram te kuće nalazi banka koja je pre njegovog dolaska bivala pljačkana više puta.

 Dočekuju ga tri odrasla rotvajlera koje je usvojio čim se doselio ovde. Pomazio ih je, a zatim zatvorio vrata za sobom.

Izuva se i skida šešir, koji prikriva činjenicu da je počeo da ćelavi, uputivši se ka kupatilu.

- Pa, pretpostavljam da nije čudno što me se boje- pomisli osmotrivši dobro svoj odraz u ogledalu. Mršavo, isušeno lice isticalo je njegov oštar izdužen nos, kao i crne krupne oči koje ga služile uprkos činjenici je gazio u šezdesete godine. Rešio je da obrije jedva vidljivu bradu, koju je uredno sređivao.

- Sigurno ih moja visina, stav i pedantnost buni- nasmeja se brišući bradu peškirom.

Taman kad je mislio malo da odmori glavu, i pogleda nešto na televizoru, fiksni telefon je pozvonio.

Tata, kako si?“, čuo se glas njegove kćeri za koju sugrađani nisu znali da postoji. Uvek ga je zvala kad sat otkuca tri sata poslepodne. Kad se on ovde doselio kad se on odselila u inostransvo, pa su se retko viđali. Pošto je bio čovek koji voli mnogo da putuje uprkos svojoj bolesti, obično je odlazio kod nje, umesto da ona dođe kod njega.

Dobro sam sine, kako si ti?“, seo je na starinsku fotelju pokušavajući da se ne upetlja u kabel.

Znaš kako je ovde…“, uzdahnu „Radno, ali nije bitno tata.“

Kako je prošao tvoj dan?“, skrenula je temu sa sebe.

Uobičajeno. Komšinice su me ponovo ogovarale na putu do kuće“, ispriča joj kako su uplašeno razgovarale o njemu.

Pa zar ne želiš da promeniš tu sliku o sebi?“, upita ona „A i ta tri rotvaljera koja si udomio izgledaju kao Kerber iz pakla."

Odjednom prasnu u smeh. Ljudi su puni predrasuda“, odgovori joj uzdahnuvši, „Siguran sam da mi ne bi ni poverovali čak i da sam pokušao da ih razuverim.“

Uvek možeš da dođeš kod mene ukoliko želiš.“

Čovečanstvo je takvo, uvek će praviti priče, samo da im ne bude dosadno, ovde ili u Americi.“, uveravao ju je.

Ako ti tako kažeš tata.“

Uostalom, njihove priče su mi smešne. Čovek se obuče u crno, nosi kravatu i šešir, ćutljiv je i odmah radiš nešto prljavo. Nisu se čak ni potrudili da me upoznaju.“, reče advokat svojoj kćeri.

...

Kada je Nemanja Stefanović, nakon deset godina od starosti preminuo, njegova kćerka je ispričala smešne komentare koje je od oca čula.

Ono što niko od Vas nije znao, jeste da je moj otac uplaćivao novac anonimno socijalno ugroženoj deci, kako bi ostali sa roditeljima“, reče kroz suze kćer preminulog advokata. Stanovnici ovog grada često bi se pitali ko bi ta osoba mogla biti, ali na advokata niko nikad nije pomislio. Čak i oni koji su ga ‘poznavali‘ zbunjeno su se zgledali.

Tata je bio u pravu“, ljutito dodade ona. „Sve i da je pokušao da vam to objasni, pomislili biste da laže, ali ako je čovek crn, nije đavo.“













петак, 30. септембар 2022.

Zašto se u nekim situacijama osećam inferiorno?

 Ćao svima,

Znam da me opet nije bilo skoro čitav mesec, zagledala sam se u špansku sapunicu, šta ću😂

Ali takođe radila sam neke druge stvari. Kao što rekoh, usavršavam se, a jedna osoba koja će danas prokomentarisati ovu temu sa mnom, pomaže mi na tom putu.

Radoš Keravica, moj današnji gost, trenutno živi i radi u Engleskoj, a njemu ću dati da vam objasni o čemu se tačno radi.

Trenutno radim kao istraživač na Univerzitetu u Lidsu u Engleskoj, u Centru za studije onemogućenosti. Namerno kažem “studije onemogućenosti”, a ne “studije invalidnosti” kako se često prevode kod nas, zato što fokus studija onemogućenosti nije na invaliditetu niti medicinskim dijagnozama. Time se bave studije rehabilitacije, medicine, defektologije, i sl. Za razliku od ovih disciplina, studije onemogućenosti se bave proučavanjem razloga zbog kojih osobe sa invaliditetom bivaju marginalizovane u društvu i onemogućene da učestvuju u društvu ravnopravno kao svi ostali.

Dakle, kao što vidite u Engleskoj se jasno prave razlike između invalidnosti i onemogućenosti i smatram da bi i ovde u Srbiji trebalo da se jasno podvuče crta između ta dva pojma, jer zaista nisu iste.

Moje usavršavanje nije samo u vezi pisanja, već i same sebe jer želim da prestanem da se osetim inferiorno u odnosu na druge.

Ne, ja nisam nesrećna i moj osmeh ne nosi tugu kako mnogi kažu. Molim vas da vaša prva pomisao ne bude upravo to- da je meni teško.
Nije.


Svako od nas osoba sa invaliditetom često doživljava različite oblike mikro-agresije u kontaktu sa drugim ljudima, često potpuno nepoznatim. Pod mikro-agresijom podrazumevam različite vrste komentara kojima ljudi izražavaju sažaljenje, ili nas potcenjuju i smatraju da smo inferiorni u odnosu na njih ili čak i direktno vređaju.

Upravo to. Ne volim da se neko sažaljeva i druži sa mnom isključivo iz razloga što sam osoba sa invaliditetom. Samo što neki komentari mogu da utiču na nečije samopouzdanje.

Ja nemam dečka baš iz razloga što su mi neki ljudi govorili takve stvari, te trenutno mislim da nijednom momku neću biti dovoljno dobra i da će radije pogledati drugu umesto mene.

 Prijateljica koja se takođe otežano kreće, kaže da je ljudi u prodavnici kada se pojavi sa momkom pitaju da li joj je to brat, jer im je nezamislivo da žena sa invaliditetom može da ima partnera. Kad se suočimo sa takvom vrstom mikro-agresije kako je ja nazivam, onda odgovoriti kulturno zaista zahteva emotivni rad i napor jer tada pokušavamo da kontrolišemo sopstvene emocije, i da se trudimo da odgovorimo nešto civilizovano ili možda duhovito. Takvu vrstu napora i emotivnog rada drugi ljudi ne moraju da ulažu. Međutim, ne moramo ni mi. Sasvim je u redu odgovoriti drsko u takvoj situaciji, jer prvo treba da vodimo računa o sopstvenom mentalnom zdravlju, a ne o tome da li će se uvrediti neko potpuno nepoznat je iskazao takvo nepoštovanje prema nama.

Ne bih baš ja to nazvala agresijom, već prosto neznanjem ili ignorisanjem nekih stvari. Nije svako upućen u stvari sa kojima se suočavam ja, ili bilo ko, ko je osoba sa invaliditetom.

 Diskriminacija, niska očekivanja ljudi od nas, nepristupačnost javnog prevoza, objekata, nedostatak usluga za samostalan život poput personalne asistencije, izolacija u socijalnim ustanovama čine mnogo veći problem od samog invaliditeta.
Moram s ovim da se složim, ali i nešto da dodam. Vratite se malo gore.👆😉

Rekla sam, nije svako upućen i na prvi pogled ljudi koji nemaju nekog u blizini ko je osoba sa invaliditetom i suočava se sa izazovima s kojima se sučavamo Radoš ja, i bilo ko drugi.
U redu je, imam razumevanja za to, ali razumite i vi mene. Uz ovu novu promenu na blogu primetićete da sam ja jedna tinejdžerka koja ima potrebe kao i svaka devetnaestogodišnjakinja.

Pre nego što pomslite da patetišem jer nemam dečka😅, baciću se na ovo što je moj gost pomenuo.
Nikom nikad nisam ishiteno odragovala, i s poštovanjem sam se svakom ko mi se obratio odgovorila.
Ali kako svetu nikako ne možete udovoljiti, oni koji su me uživo upoznali misle da sam ja mirna i tiha i da se ni sa kim ne svađam, a po njihovom mišljenju ja bih postigla mnogo više.

Ne mislim da je neophodno svađati se da bismo drugima stavili do znanja šta mislimo. Isto tako, biti miran i tih nije loše samo po sebi. Ključno je da razvijemo dovoljno samopouzdanja da se ne libimo da drugima kažemo svoje mišljenje i da se zauzmemo za svoje potrebe ili stavove onda kada verujemo u njih. Važno je i da osećamo da možemo drugima da kažemo da nisu u pravu kada tako mislimo. To ne mora da se radi kroz svađu, već kroz razgovor, uvažavajući sagovornika. Istovremeno, bitno je i razviti empatiju da možemo da razumemo stanovište nekog drugog, situaciju u kojoj se nalazi i njegove ili njene razloge zašto nešto govori ili misli. Ako shvatimo da nečiji argumenti imaju smisla, spremnost da promenimo svoje mišljenje, je vrlina koja mnogim ljudima nedostaje.

Ti si divna mlada osoba sa puno potencijala i ideja, koja ima puno toga pametnog da kaže. Apsolutno imaš potencijal da uspeš u onome čime budeš želela da se baviš. Ja verujem u tebe. Važno je da dobiješ prilike koje će ti omogućiti da razviješ svoj potencijal. Često ostvarivanje našeg potencijala ne zavisi samo od nas samih. Želim ti da dobiješ podršku koja ti je potrebna, jer u tvoj potencijal i kreativnost uopšte ne sumnjam. Apsolutno mi je bilo zadovoljstvo da sarađujemo da sada.

Hvala ti Radoše, jer znam da je i tebi značila podrška koju si dobio od Marsje Riju 2011. godine kad ti je ponuđen posao istraživača. Puno sreće želim tebi i tvojim kolegama pisanju knjige, o kojoj ćemo uskoro nadam se detaljnije pričati.
PS. knjiga će izaći na engleskom jeziku i sadžaće priče mladih i dece sa invaliditetom- Jedva čekam!

Molim vas pročitajte, razmislite, pokušajte da se stavite na moje/ Radoševo mesto.

Uvek uz vas,
Vaši Radoš i Aurora




уторак, 30. август 2022.

Da li često dobijam kritike u vezi pisanja? - kako ja reagujem na to

 Ćao svima, 

Pre nego što počnem sa današnjom temom, želim još jednom svima da se zahvalim na čestitkama za moj rođendan koji je bio u petak.  A sad mogu da se bacim na stvar😅

Svi već znate da blogujem već tri godine, s tim da sam ove godine ređe objavljivala neke tekstove. Jedan od razloga jeste moje usavršavanje. Deo od toga sam vam pre dva meseca saopštila, a deo ću zadržati za sebe neko vreme. 

Ne brinite, saznaćete kad tad... Zasad mogu da vam otkrijem još jedan delić od toga što sam radila, a ima veze sa pisanjem.






Tokom juna meseca, išla sam na radionicu lepog pisanja za blog i društvene mreže, a tamo smo se dotakli i kritika neki ljudi mogu da ostave.

Ljudi generalno vole da ostavljaju svoje mišljenje bilo to u vezi pisanja i bilo čega drugog. 
E sad osoba koja piše, ili se bavi određenim poslom do kog mu/joj je stalo, ima potrebu da čuje i dobije povratnu informaciju o tome. Evo na primer, pisanje, Svaki tekst nosi neku emociju i određenu poruku koju želimo da ostavimo.

Ne biste da vidite da neko ima nešto loše  da kaže o tome što ste vi radili i trudili se zar ne?

Ko još voli da čuje kritike?
Niko. 
 Meni je stalo da pokažem da nisam mnogo drugačija jer imam cerebralnu paralizu.
Ne mogu da kažem da sam dobijala mnoge kritike u vezi svog rada, bilo je nekih mišljenja na samom početku mog blogovanja. Tada me je to naravno povređivalo.

Znate li kako sam reagovala?

Izvor: BUM Bečej/ Pokreni mehanizam


Odbojno, naravno. Iako su te 'kritike' bile retke i pojavljivale su se periodično, ja bih se danima pitala:
-Šta ja to pogrešno radim? Da li je to razlog zašto pregledi opadaju?-
Nisam odustajala od blogovanja, ali ipak mi se činilo da im nešto nedostaje.

Zaustavite se, nisam počela  ređe da pišem zbog toga!✋

Ukoliko imate neke sumnje, vratite se na početak. Razlog je to što radim na svom usavršavanju, pogotovo od kad sam ćvrsto rešila da postanem novinar.

Sada kad smo tu činjenicu raščiszili, otkriću vam tajnu, kako sam te savete primenjivala.
Da, sasvim ste dobro ste pročitali. Saveti.

Moj dragi Marko Gilmor, koji je bio gost ovde na blogu, rekao mi je da bilo ko može nešto da kaže i daje savete.  Ukoliko ste zaboravili o čemu smo pričali ili vam je objava promakla, možete pročitati ovde.

Isprva, bila sam pomalo sumnjičava kad mi je Marko predložio da tako gledam na to. 
Ipak, kad sam rekla sebi da su to nečiji saveti i da je na meni da li ću ih primeniti ili ne, sve je postalo lakše. Moja ljubav prema pisanju bila je jača i zaista sam uživala u pisanju. 
Ta tehnika mi je pomogla da ne sumnjam u sebe, svoj talenat što se pisanja tiče, a pogotovo spremnosti  da se bavim novinarstvom.

Danas, kad dobijem takav savet, stavim se u ulogu čitaoca i gledam na to kao da nisam ja pisala.  
Onda menjam u zavisnosti od toga, da li mi se ti delovi na koje mi je skrenuta pažnja, imaju smisla ili im ipak treba neka mala dorada.
Suština je da kad gledamo neki tekst na taj način, sagledaćemo objektivno na tekst.
Ukoliko mi se neki savet ne sviđa, ne moram da ga primetim. Mada zahvaljući određemim savetima mislim na sam dosta napredovala.
Razmislite, ova mala sitnica može da promeni sve😉

Uvek uz vas, 
Vaša Aurora

недеља, 7. август 2022.

Kako sam sebi postala prioritet? - postavljanje granica

 Ćao svima, 

Znate svi već dosad da mi je osnovna škola bila pravi pakao, a ljudi su me često izdvajali na pogrešan način samo zato što sam osoba koja ima cerebralnu paralizu. Imala sam raznorazne faze, a jedna od njih bila je ta gde sam želela svima da udovoljim, jer kako prosvetni radnici rekoše, ja sam asocijalna.

Danas će mi se pridružiti Nataša Džigurski, koju sam već pominjala u postu gde vam pričam kako sam preokrenula činjenicu da ne idem na fakultet u nešto dobro.  
Ako niste pročitali dosad, možete ga pronaći ovde.

Nataša je inače prosvetni radnik, odnosno vaspitačica, i pustiću upravo nju da kaže kako sam nesvesno, misleći da ću imati manje pritiska ako se sa svima družim, dovela sebe u lošu poziciju.

Po mom mišljanju svaka osoba treba da bude u fokusu zbog onog što ona jeste kao ličnost, a ne po svojim nedostacima (da to tako nazovemo). Međutim, vrlo često neke osobe budu u fokusu zbog onog što ih čini drugačijim od drugih. Kao dete bila sam u fokusu zbog svoje astme i povučenosti. Znam iz iskustva kakav je osećaj kada te gledaju kroz bolest, a ne kroz tvoje kvalitete i tvoju ličnost.Što se tiče uvoda tiče ne bih rekla da je iko tu pogrešio. Sve strane su radile ono što smatraju da je najbolje sa znanjima i resursima sa kojima su raspolagali u tom trenutku.
Tuđe reakcije i mišljenja su nam pritisak zato što im mi dajemo značenje (a dajemo jer ono proizvodi neke emocije u nama; ili nam je stalo do tih osoba, možda nam izaziva strah od nekog gubitka i td.), takođe taj pritisak nastaje kada pokušamo ispuniti tuđa očekivanja (a to je veoma teško ostvariti, gotovo nemoguće).
izvor: FB stranica Nataše Džigurski

Moram samo da prekinem Natašu na trenutak, da vam kažem nešto. Sudeći po malom broju prijatelja, izgleda da sam i dalje asocijalna.

Mislite da sam nesrećna? Zaustavite se! ✋

Taj mali broj prijatelja me čini srećno i ispunjeno. U trenutku kad sam shvatila šta mi prija, a šta ne- počela sam da pišem, čitam, volontiram, a moji drugari poštuju moje prioritete, kao i ja njihove.😇Ne družim se sa ljudima koji nisu hteli da me ispoštuju. Deo priče vi znate, a sad će nam Nataša reći šta je ustvari postavljanje granica.
Sama si dala odgovor. U tekstu kažeš da nisi želela da se družiš sa onima koji to nisu hteli da ispoštuju. To jeste postavljanje granica u kojem si pokazila samopoštovanje jer nisi pokazila granice da bi se dodvorila onima koji su hteli da ih ruše. Čestitam ti na tome. Postavljanje granica je kada drugima jasno stavimo do znanja šta ne želimo da trpimo i tolerišemo. Ono što je važno da se sami pridržavamo tih granica, jer smo skloni da ih mi postavimo i mi srušimo, a krivimo druge da su nas ugrozili.
Izvor: KZM- radionice osnaživanja svesti s Natašom

- Da li je to postavljanje sebe i svojih ciljeva na prvo mesto?

Možemo reći da jeste postavljanje sebe na prvo mesto u nekom smislu. Biće trenutaka kada ćemo svesno nekog ili nešto staviti na prvo mesto, ali to ne znači da će taj neko moći da gazi naše granice. Na primer. Ako je mojoj drugarici u nekom trenutku teško odložiću tada svoju nameru i potrebu da se zabavljam i staviću nju na prvo mesto. Probaću da joj pomognem, ali ako ona počne svoje nezadovoljstvo da iskaljuje na meni neću joj dati da pređe granicu, da me vređa i bude agresivna prema meni. Kod postavljanja granica važno je da mi znamo šta želimo da trpimo a šta ne i tada ih možemo jasno postaviti.

Nadam se da sam bila dovoljno jasna.

Dakle, postavljanje granica nije nužno stavljanje svojih ciljeva na prvo mesto, ali sebe na neki način jeste.

Izvor: KZM- radionice osnaživanja svesti s Natašom


Da li je bila dovoljno jasna? 

Pa ako nije evo ja ću da raščistim malo😅

Ljudi dolaze i odlaze iz naših života, a ako smo promenili ponašanje zbog nekog ko je prolazan, šta ćemo kad odu? 
Ponovo da se menjamo?
Ne dolazi u obzir! 😁

Nismo sebični ako smo sebi broj jedan. Razmislite, na vama je da donesete zaključak.

Uvek uz vas,
Vaša Aurora


среда, 6. јул 2022.

Kako volontiranje menja nečiji život?- Memorijalni turnir u street basketu Slobodan Malešev Bobica 2022

 Ćao svima, 

Osmu godinu zaredom Kancelarija za mlade i KK Bečej organizovali su turnir u street basketu. Ovaj put prikupljeno je 160.000 dinara za Aleksu Prodanovića. Ja sam kao i prošle godine bila tamo, i dala doprinos za nečije bolje sutra.

Uvek govorim da nečije malo znači puno nekom drugom. Ove  godine kao i prethodne, došli timovi i iz okoline i pomogli svojim prisustvom pomogli Aleksi.


Tu smo bili i mi, prodali smo majice, a ljudi koji su bili tu imali su priliku da se prijave kako bi možda baš oni  osvojili vredne nagrade!😍

Da mi je neko pre dve godine rekao da će mi život biti mnooogoo drugačiji i uzbudljiviji- DEFINITIVNOOO ne bih poverovala. 

Kad sam se pre više od godinu dana pridružila KZM nisam se ni nadala da će blog od anonimnog postati javan, toliko da mi nije dovoljno prstiju da nabrojim na koliko projekata sam učestvovala, i pojavila se na internetu i televiziji. Da ne kažem koliko sjajnih ljudi sam upoznala! (Mando mnogo ti hvala što si me gurao. Položio si i vožnju i parkiranje😅)

Najvažnije od svega toga je to da svi mi imamo jedan zajednički cilj: da pomognemo!

Druženje u KZM/ Zvanična FB stranica KZM Bečej

I da se usput dobro zabavimo!
Da. Volontiranje je promenilo moj život.
Razmislite, vaše malo je nekom mnogo😉

Uvek uz vas, 
Vaša Aurora

субота, 25. јун 2022.

Kako pretvoriti NE MOGU JA OVO u MOGU JA TO?

 Ćao svima, 
Dugo me nije bilo! 

Znam, znam obećala sam makar jedan tekst mesečno, a ni to nisam bila u stanju da ispoštujem...
Zato ne vidim boji dan od ovog, na dan kad sam pre dve godine otvorila blog da će biti više objava. OBEĆAVAM!
Usput, ima  nešto novo na blogu. Jeste primetili?

Ako ste se pitali zašto me dugo nije bilo, ukratko ću vam ispričati.
Na prvo mesto naravno bez dugog premišljanja moram da stavim maturske ispite i matursku šetnju.
Kako posle gimnazije sledi dalje obrazovanje, recimo da sam imala epizodu: NE MOGU JA OVO! 🙅

Dakle, šta se desilo?
U planu mi je bilo da upišem fakultet u Novom Sadu, na odseku žurnalistike. Ipak to se neće desiti.
Verujem da se svako ko se nalazio u mojoj situaciji prolazi jednu epizodu NE MOGU.

 Ne mogu na fakultet, i šta sad da radim?
Pa, budimo iskreni prvo što svi  radimo, a ja nisam izuzetak jeste da PANIČIMOOOO!

Panika sa sobom donosi stres, glavobolju, u mom slučaju čak i panični napad. 
U jednom trenutku, mama i ja smo pričale o tome kako su mi drugi svojevremeno pričali da neću uspeti da upišem srednju školu.
Prva godina u Gimaziji 

 Ipak sam je  upisala završila odličnim uspehom, iako mnogi nisu verovali u to da ću ja uspeti.
To je bila jedna od mojih pobeda.
Velika matura- slikala Dijana Peter

Kakve to veze ima sa našom temom,  pitate se?

E, pa ja vam kažem da to itekako ima veze!
Bilo da ste osoba sa invaliditetom ili ne- život nam se više puta preokrene.
Neko je od vas koji čitate saznao da više neće biti isto. 
Mnooogo stvari u životu se menjaju, bez da mi to primetimo. Takve stvari prosto i prihvatimo bez panike.
Da sad pogledam unazad, četiri pet godina, dosta toga nije isto. 
Imala sam sreće, jer su se baš u to vreme pojavile radionice osnaživanja Nataše Džigurski( hvala Nataša), gde sam upravo naučila kako da gledam sve svoje uspehe- umesto onog što ne mogu da ostvarim.
Ali, najveća pobeda jeste pobediti strahove, prebroditi to NE.
Da, neću ići na fakultet, ali ću zato završiti kurs. Već sam krenula na kurs pisanja projekta, a od jeseni idem i u novinarsku školu.
Zašto bismo se mučili onim što nije u našoj moći?
Na primer, pravila fakulteta UOPŠTE ne zavisi od mene, ali sam pustila da ta nemoć ima uticaj na mene( čak do te mere da imam panične napade)

Osvrnula sam se oko sebe, i razmislila šta je to što mogu da uradim a da se ja i svi oko mene osete bolje.
Razmislite, kako se drugi osećaju u trenutku kada krenete da očajavate, i paničite(kao ja 😅)
Kako to utiče i na vas same?
Samo razmislite. 
Ja sam zadovoljna sa odlukom, a svi oko mene su ponosni!
Kakav preokret kad je NE pobeglo, zar ne?
Možda i vi možete da napravite preokret!
Ja sam se raspričala, a vi sad donesite zaključak.
Uvek uz vas, 
Vaša Aurora

субота, 30. април 2022.

Živa biblioteka u Bečeju - Da li možete da me pročitate kao otvorenu knjigu?

 Ćao svima,

Umirala sam od želje da vam ispričam u kakvom sam projektu učestvovala!
Prvo moram da kažem da sam JAKO zadovoljna što se u Bečeju ponovo organizovalo nešto ovako ogomno, i da je neko (a da to nisam ja😅) shatio da su ovakvi projekti za SVE nas važni.

Zašto kažem sve nas?
Ne govorim  'nas' kao osobe sa invaliditetom, već sve nas. To što koristim kolica ne znači da sam drugačija. Da, ne mogu da hodam, ali kako Konstrakta kaže: "I šta ćemo sad?"
Ja ništa, naučila sam tako da živim, kao devojka koja ima cerebralnu paralizu, NARAVNO SA OSMEHOM!

Pitate se, šta je živa biblioteka?

Verovali ili ne, ona je ista kao i obična, samo što su knjige živi ljudi. 
Čudno,  zar ne? 

                                                   


Govor pred čitanje knjiga

Zajednička slika tima

Ja vam ovo pišem dva dana kasnije, jer mi je prosto bilo potrebno malo vremena da se odmorim, ali još uvek sam pod utiskom svega toga.
Kad smo počeli sa pripremama za ovaj dan, ja sam mami prokomentarisala :" Ma neće biti ništa teško, ja ovo  ponavljam MILION PUTA."
Prevarila sam samu sebe, jer uopšte nisam računala da će biti teško ponavljati to različitim ljudima, bez da izostavim nešto bitno. Prvo pomisliš - Ma da sve ću ja to za pola sata stići da ispričam.- ali ne. 
Svaka stranica našeg života može biti za nekog lekcija, a pošto nisam znala šta tačno, morala sam sve izpočetka.
Ovako otprilike:
  • Devojka sa cerebralnom paralizom
  • Zabavište
  • Osnovna škola: pitanja koja su me u periodu od 7-15 godina čekala, a ja tada nisam znala šta da odgovorim.. Greške koje sam tada pravila
  • Gimnazija- mogućnost da okrenem list, i ustanem iz pepela- procvetam( sazrim dovoljno da mogu da odgovorim na sva pitanja)
  • Blog, ne mogu da zaboravim- tada sam bila spremna da svima javno dam odgovre
  • KZM - nova poznansva, mesto gde sam ja jednaka. Prilika da naučim nešto, i konačno se osetim da negde pripadam. Hvala svima iz KZM!


Evo i parčenceta, kakva je atmosvera bila sa mojim čitaocima


Za kraj bih da vam  ostavim  ovu sliku. 



Poruke koje je bilo ko je čitao mogao da ostavi. Imam i ja poruku za vas. 
Bila sam spremna da odgovorim na bilo koje pitanje. Da, mogli ste da me pitate bilo šta, ali čini mi se da je većini bilo neprijatno. 
Nisam sigurna kako je bilo ostalima, ali slično je bilo u decembru. Za ubuduće, pitajte, bar mene možete slobodno pitati.
Hvala mami što mi je uvek oslonac, a i mojoj razrednoj koja je bila prisutna💖
Izvinite što sam opet malo ozbiljnija, obećavam da ćemo u maju opet opuštenije. Samo da resetujem malo😇
Uvek uz vas, 
Vaša Aurora😘

субота, 19. март 2022.

Da li je život sranje?

 Ćao svima, 

Da li vas čudi naslov? 
Nećemo se lagati svi malo psujemo😁
Još jedna stvar što hoću da promenim jeste ton kojim  ću da pišem. Želim da se obraćam svima vama koji čitate, kao prijatelju. 
 A sada, bez prevelikog uvoda, bacimo se na temu!


Ovaj video traje nepunih četiri minuta, bacite oko na njega 😉
Zašto sam ga odabrala?
Iskreno, OBOŽAVAM temu svog maturskog rada, a očigledno i svi koji znaju da pišem o podsvesti.
Ukratko, podsvest je neka viša sila u nama koja kontroliše naš život.
Kakve sad ovo ima veze sa temom?
IMA BOGAMI!😄
Sve je ukratko objašnjeno... Potreba da se osetimo supetiornim to pod broj jedan.  
Drugo je da mislimo da nečiji život mnogo bolji od našeg.

Zašto pratimo poznate ličnosti?
- SAVRŠENA (ALI NEISTINITA SLIKA NAM JE PRIKAZANA), a sigurna sam da je to daleko od toga, samo što to ne može da se proveri,

Zašto onda mi kažemo da je život 'sranje'?
SVI bismo voleli da uživamo, to je sigurno, ko ne bi?
Mada, ako se setim vremena kad nisam morala toliko da radim( mislim na školu),  bilo mi je DOSADNOOO!
Nisam osetila nikakvu svrhu u životu.
Prema onome što sam naučila uz maturski, a i iz iskustva da sami biramo sreću.
Manimo se tuđih života...
Čemu svrha što bih ja da živim kao neko drugi, kad to nije moj život.
Evo svi se čude što sam ja srećna, pa ću vam otkriti moj recept sreće😁, što bi rekla Sonja Marinković.

Da teško je, nećemo se lagati... 
Stvar je u tome što se ja fokusiram na pozitivne stvari, a ovo loše- učim iz toga..
Idem dalje... 
Šta kažete? 
Jel teško?
Samo još jedna stvar, onaj dečak sa invaliditetom, možda je i bio srećan i u kolicima, da se razumemo nije to kazna.
Evo ja sam se rodila, desilo se šta se desilo- NE MOGU DA HODAM, I?
Da li me je to sprečilo da budem srećna?
MA KAKVI!
Osmeh mi je uvek od uha do uha
Sreća je u mojim rukama!
Evo ja se raspričala, vi izvucite poruku.😅
Uvek uz vas, 
Vaša Aurora

среда, 16. фебруар 2022.

Kakva imam očekivanja od života?

 Ćao svima, 

Obećala sam vam da će biti drugačijeg sadržaja na blogu, a ovo je prva tema koju ćemo drugačije analizirali, kako biste videli da sam ja pored toga što imam cerebralnu pralizu, i što sam korisnica invalidskih kolica- zapravo obična devojka. 

Često za sebe čujem da se ne zadovoljavam prosečnim, te sam rešila da pitam i neke prijatelje koji su njihovi  visoki standardi. 

-Posao

-Ljubavni partner

Eto takve standarde imam i ja.  O momcima ne bih ponovo da pričam jer bi to ponovo povuklo temu kako sam osoba sa invaliditetom i da ja imam neke prepreke koje nisu vezane samo za visoke stadarde. Samo  se nadam da će pravi doći u pravo vreme.
Što se tiče posla, tu bi se opet moglo pričati kako osobe sa invaliditetom nailaze na dodatne prepreke, a ukoliko vas to zanima imate emisiju u sklopu bečejskog i novo bečejskog portala -Web info-

     👇

Nije loše imati visoke standarde, ukoliko znamo da napravimo granice. Milion puta sam rekla da najbolje poznajemo sebe, tako da bi trebalo da znamo gde bi bilo najbolje zaustaviti se. 
Ne znam da li sećate, ali na samom početku sam ja pričala o tome kako bi trebalo stići do cilja. To je zapravo suština svega. 
Na časovima filozofije pričali smo o sofistima, tačnije relativizmu.
Na primer, meni sad može da bude hladno, da nosim jaknu, a dok neka druga osoba može da ide u kratkim rukavima. 
Tako i zadovoljavanje u životu.  Ono je subjektivno, i ne mora da ima nikakve veze sa činjenicom da sam ja osoba sa invaliditetom.
Ne nailazim samo na fizičke prepreke u životu. 
Činjenica je da život stavlja poslove na tržište, te da ako se neko ne zadovoljava sa nekom sumom novca, ta osoba će težiti ka tome.
Ali nećemo govoriti samo o poslu, već o životu uopšteno jer u toj 'igri', veliku ulogu igra i stav i karakter.
Kad kažem to, mislim na okolinu, koja misli da nas zna najbolje. 
Ljudi oko nas mogu da nam daju savete, a na nama je da li ćemo saslušati ili ne.
Stvar je u tome da iako nam je uglavnom predočeno da smo svi isti( mislim na ljude), to nije baš tako.
Kad smo učili o sofistima takođe smo pomenuli da nije stvar imati iste prilike. Ponekad nam veština pomaže u uspehu, a i čak iako nam je data ista prilika neko će morati više da se potrudi od druge osobe. Evo ja na primer, moram da prelazim dosta fizičkih prepreka, a ove druge lako 'preskočim'.

Zato kažem da je sve stvar odlučnosti stava i poznavanja sebe, 
https://bum-becej.org/pokreni-mehanizam-dodela-sertifikata-za-uspesno-zavrsenu-obuku/

Rekla bih da bi bilo najbolje da do cilja idemo malim koracima, jedna po jedna stepenica- kao jedna lekcija. Onda možete da osvojite najveću životu nagradu, a to je da budete ponosni na sebe.😉

Kao ja kada sam uspešno zavšila obuku "Pokreni mehanizam", i bila zadovoljna reportažom.

Uvek uz vas,
Vaša Aurora💜

субота, 15. јануар 2022.

Zašto osobe sa invaliditetom bivaju pogrešno shvaćene?

 Ćao svima, 

Ušli smo u novu godinu, a to skoro uvek donosi promene. Kao na primer činjenicu da je blog zasad plav!
Dok smo radili reportažu o osobama sa invaliditetom u Bečeju, i pričali o preprekama sa kojima se najčešće susrećemo, morali smo da napišemo i poruku kao zaključak reportaže.

                                                              Sikala: Olivera Marić
To je bio najteži deo, jer smo morali da nađemo pravi način da kažemo nešto, a da se većinski deo populacije, koji nije korisnik invalidskih kolica, ili bilo kojeg drugog pomagala, uvredio.

https://bum-https://bum-becej.org/medjunarodni-dan-osoba-sa-invaliditetom/?fbclid=IwAR2zBVEhpZ7QpPjpUNrMwLgL4tvvXd5id6Kg5t6Si4RRHzrOE1kRwe4D47U


Kako su i naši sagovornici;članovi udruženja Feniks- plus Bečej i Ivana Ćurčić rekli, osobe sa invaliditetom  se susreću sa mnogim preprekama, i fizičkim a i psihičkim.

Jedna od stvari koju je sekretar Feniksa naveo jeste da ljudi često spajaju osobe sa invaliditetom sa novcem i doniranjem. Slažem se sa tim, ali ne kažem da je tražiti novac loša stvar- naprotiv svako ima pravo da potaži pomoć za bolje sutra.

Ukoliko niste pogledali reportažu koju smo radile moja prijateljica i ja, sada imate priliku za to😊Ovo nas dovodi do početka...

Zašto  osobe sa invaliditetom bivaju loše shvaćeni?

Kao što sam rekla, ovo će biti treća godina od kako vodim ovaj blog, a imala sam prilike da naučim dosta toga. 
Sve što napišem, može biti shvaćeno pogrešno- zato biram reči, kao što se desilo u jednoj debati na  instagramu. Ja sam mogla drugačije da se izrazim- ali eto nisam zaista mi je žao...
Vrlo je bitno sagledati stvari i uvideti grešku ukoliko postoji.
Ovo ima veze sa pomenutim donacijama, jer prosto ne može svako da zna sve o svakom, i razloge koje ima neko da traži novac.
Sigurna sam da ima razloge zašto, i ukolko neće da ispriča svoju priču, skroz je okej.
Poštujte tuđu odluku da zadrži to za sebe.

Takođe u želji za bolje sutra važno je znati kako da se pravilno  izrazimo, tj. pokušamo da pokažemo zašto su nam na primer porebne rampe pod određenim nagibom, koliko znači jedan sekund nečijeg parkiranja...
Sve je do stava kojim to pokušavamo.
Agresija prouzrokuje agresiju, tako da se i na to obrati pažnja, pogotovo pošto je tema osetljiva.
Iz tog razloga od ovog posta teme će biti malo drugačije.
Dosad mi je fokus bio isljučivo na osobama sa invaliditetom, a neke svoje potrebe kao tinejdžerka, ovlaž dotakla.
 TO ĆE SE MENJATI!
Pokušaću da vam oslikam svoj život( koliko to bude bilo moguće da bih očuvala i privatne stvari), i na taj način pokušati da razbijem stereotipe i predrasude sa kojima se susrećem.

Uvek uz vas, 
Vaša Aurora💜

Šetanje u tuđim cipelama: lak ili izazovan zadatak?

 Ćao svima,  Sasvim sam sigurna da smo svi do sada čuli za film "Frikey fridey",  kad majka i ćerka zamene mesta. Verujem da bi ne...