Pretraga:

субота, 17. јул 2021.

Koliko način razmišljanja utiče na naše stanje?

 Ćao svima, 

U jednom od prethodih postova, Kako ne odustati a ostati realističan rekla sam vam da uvek imate na umu da  invaliditet različit, drugim rečima, jedan oblik invaliditeta se može ispoljiti drugačije, čak i ako je oštećen isti deo tela (u većim slučajevima kičma), ili oštećenje  nekog dela mozga.

Danas želim da podelim sa vama jedan deo sebe, koji mi pomaže da budem to što jesam.

Često smo na časovima filozofije pričali o đavoljem advokatu, i pozitivnom razmišljanju.  Čudno je pošto ja nosim obe ove stavke u sebi. Neki bi rekli da je to loše i da je teško balansirati te dve stvari, ali za mene je ta kombinacija veoma korisna.

Kako bismo mogli da pređemo na temu, i odgovorimo na pitanje, prvo moram da vam objasnim šta je to ustvari đavolji advokat i malo o pozitivnom razmišljanju.

U našem slučaju, đavolji advokat je osoba koja iznosi drugačije stavove od nas, kako bi se jasnije sagledala cela priča/ situacija.  Mada je u većini slučajeva teško ostati racionalan, pogotovo ukoliko ste postali invalid ukoliko ste vodili neki, ako tako mogu da se izrazim, normaln život.

U svakoj situaciji treba misliti pozitivno, ja se prva slažem sa tim, i verujem da uvek ima nade, ali nije moguće izbrisati invaliditet, ne u potpunosti. 

Često sebe tešimo govoreći :

Ako može on/ona mogu i ja.

Ovo nije pogrešan način razmišljanja, ukoliko znate da uključite svog đavola na vreme u raspravu. Pretpostavljam da se pitate kako je to moguće, ali odgovor je vrlo jednostavan. 

Treba pokušati, jer je kajanje jedan od loših izbora. Tada će nas progoniti, pitanje;

Šta bi bilo da sam probao/la?

Danas imamo priliku da se informišemo i sagledamo sve mogućnosti. To vam ne sme niko oduzeti. Nada je živa sve do trenutka kada prestanete da se borite.

Možda jednom dobijete ne, a možda na drugim vratima dobijete da. Takođe morate biti svesni da na svakim vratima dobijete ne, ali to ne znači da treba da prestanete da se borite. Možda neke stvari ne ispadnu kako smo želeli, ali barem znamo da smo pokušali, i dali sve od sebe.

Da, ja ne hodam, i možda nikad neću moći da hodam samostalno, ali se nadam da ću možda, jednog dana u budućnosti, ukoliko se medicina još razvije,  moći da hodam sama.


Dotle, uživam u životu ovakavom kakav  je, jer uprkos svim kompikacijama, i preprekama, koje ja prelazim svaki dan, niko mi ne može oduzeti sreću ukoliko ja to ne dozvolim. Ja sam osoba koja osećam, od krvi i mesa, kao i svi ostali.... 

Doživljavala sam šokove, padala sam, ali sam ustajala, jer sam uvek posle svakog pada uspevala da sagledam celu sliku toga što mi se desilo. Okretala sam stvari i tražila odgovore kako bi mi bilo dobro. 

Nalazila sam pozitivan izlaz, ne dozvoljavajući tami da ugasi svetlost. Borila sam se.😊

Nemojte da dopustite da se vaše svetlo ugasi. 😉

Uvek uz vas,  
Vaša Aurora 🌞

Нема коментара:

Постави коментар

Šta nam rade kalupi koje društvo nameće?

 Ćao svima,  Prošli put sam pomenula kako svi imamo razne uloge i titule, a sa njima i očekivanja i odgovornost. Tako se isto desilo i Mulan...