Pretraga:

петак, 30. септембар 2022.

Zašto se u nekim situacijama osećam inferiorno?

 Ćao svima,

Znam da me opet nije bilo skoro čitav mesec, zagledala sam se u špansku sapunicu, šta ću😂

Ali takođe radila sam neke druge stvari. Kao što rekoh, usavršavam se, a jedna osoba koja će danas prokomentarisati ovu temu sa mnom, pomaže mi na tom putu.

Radoš Keravica, moj današnji gost, trenutno živi i radi u Engleskoj, a njemu ću dati da vam objasni o čemu se tačno radi.

Trenutno radim kao istraživač na Univerzitetu u Lidsu u Engleskoj, u Centru za studije onemogućenosti. Namerno kažem “studije onemogućenosti”, a ne “studije invalidnosti” kako se često prevode kod nas, zato što fokus studija onemogućenosti nije na invaliditetu niti medicinskim dijagnozama. Time se bave studije rehabilitacije, medicine, defektologije, i sl. Za razliku od ovih disciplina, studije onemogućenosti se bave proučavanjem razloga zbog kojih osobe sa invaliditetom bivaju marginalizovane u društvu i onemogućene da učestvuju u društvu ravnopravno kao svi ostali.

Dakle, kao što vidite u Engleskoj se jasno prave razlike između invalidnosti i onemogućenosti i smatram da bi i ovde u Srbiji trebalo da se jasno podvuče crta između ta dva pojma, jer zaista nisu iste.

Moje usavršavanje nije samo u vezi pisanja, već i same sebe jer želim da prestanem da se osetim inferiorno u odnosu na druge.

Ne, ja nisam nesrećna i moj osmeh ne nosi tugu kako mnogi kažu. Molim vas da vaša prva pomisao ne bude upravo to- da je meni teško.
Nije.


Svako od nas osoba sa invaliditetom često doživljava različite oblike mikro-agresije u kontaktu sa drugim ljudima, često potpuno nepoznatim. Pod mikro-agresijom podrazumevam različite vrste komentara kojima ljudi izražavaju sažaljenje, ili nas potcenjuju i smatraju da smo inferiorni u odnosu na njih ili čak i direktno vređaju.

Upravo to. Ne volim da se neko sažaljeva i druži sa mnom isključivo iz razloga što sam osoba sa invaliditetom. Samo što neki komentari mogu da utiču na nečije samopouzdanje.

Ja nemam dečka baš iz razloga što su mi neki ljudi govorili takve stvari, te trenutno mislim da nijednom momku neću biti dovoljno dobra i da će radije pogledati drugu umesto mene.

 Prijateljica koja se takođe otežano kreće, kaže da je ljudi u prodavnici kada se pojavi sa momkom pitaju da li joj je to brat, jer im je nezamislivo da žena sa invaliditetom može da ima partnera. Kad se suočimo sa takvom vrstom mikro-agresije kako je ja nazivam, onda odgovoriti kulturno zaista zahteva emotivni rad i napor jer tada pokušavamo da kontrolišemo sopstvene emocije, i da se trudimo da odgovorimo nešto civilizovano ili možda duhovito. Takvu vrstu napora i emotivnog rada drugi ljudi ne moraju da ulažu. Međutim, ne moramo ni mi. Sasvim je u redu odgovoriti drsko u takvoj situaciji, jer prvo treba da vodimo računa o sopstvenom mentalnom zdravlju, a ne o tome da li će se uvrediti neko potpuno nepoznat je iskazao takvo nepoštovanje prema nama.

Ne bih baš ja to nazvala agresijom, već prosto neznanjem ili ignorisanjem nekih stvari. Nije svako upućen u stvari sa kojima se suočavam ja, ili bilo ko, ko je osoba sa invaliditetom.

 Diskriminacija, niska očekivanja ljudi od nas, nepristupačnost javnog prevoza, objekata, nedostatak usluga za samostalan život poput personalne asistencije, izolacija u socijalnim ustanovama čine mnogo veći problem od samog invaliditeta.
Moram s ovim da se složim, ali i nešto da dodam. Vratite se malo gore.👆😉

Rekla sam, nije svako upućen i na prvi pogled ljudi koji nemaju nekog u blizini ko je osoba sa invaliditetom i suočava se sa izazovima s kojima se sučavamo Radoš ja, i bilo ko drugi.
U redu je, imam razumevanja za to, ali razumite i vi mene. Uz ovu novu promenu na blogu primetićete da sam ja jedna tinejdžerka koja ima potrebe kao i svaka devetnaestogodišnjakinja.

Pre nego što pomslite da patetišem jer nemam dečka😅, baciću se na ovo što je moj gost pomenuo.
Nikom nikad nisam ishiteno odragovala, i s poštovanjem sam se svakom ko mi se obratio odgovorila.
Ali kako svetu nikako ne možete udovoljiti, oni koji su me uživo upoznali misle da sam ja mirna i tiha i da se ni sa kim ne svađam, a po njihovom mišljenju ja bih postigla mnogo više.

Ne mislim da je neophodno svađati se da bismo drugima stavili do znanja šta mislimo. Isto tako, biti miran i tih nije loše samo po sebi. Ključno je da razvijemo dovoljno samopouzdanja da se ne libimo da drugima kažemo svoje mišljenje i da se zauzmemo za svoje potrebe ili stavove onda kada verujemo u njih. Važno je i da osećamo da možemo drugima da kažemo da nisu u pravu kada tako mislimo. To ne mora da se radi kroz svađu, već kroz razgovor, uvažavajući sagovornika. Istovremeno, bitno je i razviti empatiju da možemo da razumemo stanovište nekog drugog, situaciju u kojoj se nalazi i njegove ili njene razloge zašto nešto govori ili misli. Ako shvatimo da nečiji argumenti imaju smisla, spremnost da promenimo svoje mišljenje, je vrlina koja mnogim ljudima nedostaje.

Ti si divna mlada osoba sa puno potencijala i ideja, koja ima puno toga pametnog da kaže. Apsolutno imaš potencijal da uspeš u onome čime budeš želela da se baviš. Ja verujem u tebe. Važno je da dobiješ prilike koje će ti omogućiti da razviješ svoj potencijal. Često ostvarivanje našeg potencijala ne zavisi samo od nas samih. Želim ti da dobiješ podršku koja ti je potrebna, jer u tvoj potencijal i kreativnost uopšte ne sumnjam. Apsolutno mi je bilo zadovoljstvo da sarađujemo da sada.

Hvala ti Radoše, jer znam da je i tebi značila podrška koju si dobio od Marsje Riju 2011. godine kad ti je ponuđen posao istraživača. Puno sreće želim tebi i tvojim kolegama pisanju knjige, o kojoj ćemo uskoro nadam se detaljnije pričati.
PS. knjiga će izaći na engleskom jeziku i sadžaće priče mladih i dece sa invaliditetom- Jedva čekam!

Molim vas pročitajte, razmislite, pokušajte da se stavite na moje/ Radoševo mesto.

Uvek uz vas,
Vaši Radoš i Aurora




Šetanje u tuđim cipelama: lak ili izazovan zadatak?

 Ćao svima,  Sasvim sam sigurna da smo svi do sada čuli za film "Frikey fridey",  kad majka i ćerka zamene mesta. Verujem da bi ne...