Pretraga:

уторак, 29. септембар 2020.

Zašto se treba boriti ?

Ćao svima , 

Jedan moj drug , koga obožavam i pozdravljam ovom prilikom , mi je rekao da sam ga motivisala , i pomogla mu da vidi svetlost u životu , pa  mi je to dalo ideju da vidim  kako ne samo ja , već i ostale osobe sa invaliditetom utiču na ljude , različitih uzrasta.
Naravno pitala sam  moje bliske prijateljice , Sabrinu ,Sofiju , Kai,   a onda ljude sa kojima nisam tako bliska par pitanja da proverim  da li su osobe sa invaliditedtom  uticale na njihov život  i kako se osećaju u njihovom  prisustvu .

Kako je naše prijateljstvo uticalo na vas?

"Svako prijateljstvo gledam jednako.Samo ako mi neko učini nešto što je od životnog značaja onda ih mnogo više cenim ali gledam da ne pravim nikakve razlike, tako da bih rekla da su mi svi jednako učini isto, a to je bili moja podrška i moje rame za plakanje, moji savetovatelji, i partneri u zločinu
hehe" -Sabrina.

"Videla sam to da i različite osobe od nas žive život i trude se da ga prožve normalnim,dobrim i zabavnim.Pokazala si taj drugi svet koji verujem ne bih upoznala da tebe nije bilo,i naučila si me da nikada ne treba odustajati ako naiđeš na prepreke u zivotu i da nikada ne treba skidati osmeh sa lica.I hvala ti na tome."- Sofija.

Kako osobe sa invalidietom utiču na vas?
"Pa nema baš nikakvog uticaja, pošto su oni jednaki meni i bilo kome drugom, ali ako im treba neka veća pomoc oko necega, tu sam da pomognem.Ali bih volela da se prijavim na volontiranje u boravku, sad kad prodje malo ova pandemija."

"Ja kad tebe vidim svaki put vidim neku novu lekciju , zašto se treba boriti."

"Hmmm, pa znaš kako, rekla bih da ljudi kada krenu da razmišljaju previse o problemima i samim tim ih naprave još većma krenu da komplikuju svoj život i rekla bih stvore neko sivilo preko svojih očiju i sve vide sivo iako to nije tako, a sa tobom je nekako jednostavno, sve deluje prosto i kao da se skine to sivilo i opet sve dobije boju.
Ljudi komplikuju svoje živote a u stvari, sve je tako jednostavno."- obožavateljka.

Kako se osećaš u mom prisustvu ili druge osobe sa ivaliditetom ?

"Osećam se kao dete koje ponovo ima nadu, da se smešim i budem pozitivna."-Kai.

"Pozitivno , naravno."

"Mene oduševljavaju ljudi svojim delima i emocijom. Bez obzira na to da li imaju invaliditet ili ne.
Ali ono što pozdravljam i što je pohvalno je to da osobe sa invaliditetom počinju da pričaju o sebi i o svojim potrebama. A to je jako bitno, jer je to korak ka sprečavanju predrasuda i stereotipa.
Verujem da je diskriminacija nastala u društvu zbog neznanja."
I za kraj ovih pitanja, pitala sam jednu fizioterapeutkinju , kako se ona oseća , pošto radi sa osobama sa invaliditetom :

"Vi ste jako zrela bića, svesna  svega. Ja se prema vama odnosim kao drugar koliko mogu , ne pravim razliku. Ne razmišljam kakav ću utisak ostaviti kad radim , spontana sam ."

Evo odgovora na naslov . 
Ukoliko se mi borimo , prenećemo tu pozitivnu energiju svima 
Kratko rečeno , daćemo ljudima , razlog da nastave sa životom sa puno optimizma.
Meni je drago da uspevam to svima da prenesem , jer je život takav . 
Takođe mi je jako drago što je većina prešla preko te , kako bih je ja nazvala"barijere", i gleda na suštinu ljudi , a ne njihov  fizički izgled.
Uvek treba nastaviti dalje i boriti se , treba biti spreman na bilo koji izazov koji nam život postavi. 
 Sigurno če biti neko ko će reći:
Ako može on/ona , zašto ne mogu ja?
Mi nismo različiti , mi smo posebni , baš zbog tog pogleda na život.
Kao što sam rekla ranije , ljudi ne mogu da shvate nešto što ne vide ili ne prožive to na sopstvenoj koži.
Na isti način kako ja ne mogu da zamislim da živim bez pomoći  i pomagala , isto tako većina ljudi ne može da  vidi sebe kako živi život sa pomagalima.
Nije život invalida toliko razričit od "običnog"; i neću da globalizujem ali u većini sličajeva ljudi traže ono što nemaju, ali ja recimo ne gledam tako. 
Sagledam sve mogućnosti koje imam , i tako nastavljam napred , ne osvrćući se na to šta bi moglo da bude , jer ne postoji neka paralelna realnost , gde ja mogu da hodam .
Desilo se tako , i ako je moj zadatak da vam pokažem da može da se živi normalno i ako sam invalid , uradiću to bez razmišljanja.
Osmeh na licu svakog koga sretnem je meni i više nego dovoljno.
Treba se boriti , jer je svaki dan poseban i treba ga maksimalno iskoristiti .
I još jedna veoma bitna stvar :
Borite se zbog sebe , a ne zato što vam ja to govorim i dajem razloge zašto to treba raditi.
Rezulat će svakako biti bolji😉
Uvek uz vas, 
Vaša Aurora💗

среда, 23. септембар 2020.

Školski dan

 Ćao svima, 

Kao što znate , trenutno sam učenik bečejske gimnazije gde sam tretirana kao i svi ostali. 
To znači da možete da pohađate koju god školu hoćete , bili invalid ili ne.
I dalje ne mogu da verujem da je prošlo već tri godine od kad sam se upisala u gimnaziju ,zaista je vreme proletelo.

Kako je prilagođeno?

Škola se unapred pripremila , za moje školovanje .
Pozvali su moje roditelje , mog ličnog pratioca i mene 31. avgusta  2018. godine , kako bi sve bilo spremno za taj prvi dan u srednjoj školi. 
U školu ulazim i izlazim na glavni ulaz , zato što je na đačkom ulazu previše strmo , kako bi se moglo bezbedno ući .
Rampa , dve metalne šine , koje se mogu premeštati , u zavisnuti od udaljenosti točkova ( moji točkovi su malo širi.)
Ona se namešta kad ja dođem u školu , a sklanja čim ja izađem .



Pošto sedim tokom dana u kolicima , moralo se uradi par  korekcija:
- Napravljen je sto kako bi kolica mogla da stanu i da ja mogu normalno da pišem , a da mi usput ne udara kolena.
To izgleda ovako:



Kao što možete da vidite , imam i deo gde mogu da stavim tašnu , kako bih samostalno da vadim knjige iz torbe.
U kabinetu za računarstvo i informatiku , postavljene su dve daske , kao što vidite na slici , kako bih mogla da koristim sve , ali zbog leve ruke, koju  kao što sam vam već napomenula koristim samo kao pomoć ,  moje drugarice priskoče u pomoć kad god zatreba .


 





Hvala mom ličnom pratiocu,  Kristini  Ivi i Kai , što ste uz mene😍
Sabrina , jedva čekam da se ponovo družimo u školi.
Ne zaboravite jednu bitnu stvar.
Niko ne može da nas izdvoji , ukoliko mi to ne želimo i ne dozvolimo.
Nadam se da će jednog dana osobe sa invaliditetom biti potpuno prihvaćene.
Uvek uz vas, 
Vaša Aurora💝

уторак, 8. септембар 2020.

Da li su naše potrebe stvarno posebne ?

 Ćao svima , 

Ljudi često stavljaju u fokus , kako mi fizički izgledamo , koji nam deo tela ne stoji dobro ili nam nedostaje. 
Osobama sa invaliditetom treba , pomoć , ne poričem to, niti se toga stidim , ali da je to zaista posebno?
Svi smo mi ljudi , kako god mi izgledali .
Sad ja da vas pitam da li je posebno to da mi kao i svi idemo u toalet ?
Da li je čudno to što se i mi oblačimo ?
Zar su posebne potrebe imati neku frizuru , našminkati se?
Iz dana u dan se sve više čudim kakve ljudi imate predrasude....
Stvarno je tužno što neko sudi knjizi po koricama .... Dopuštate da nečiji fizički izgled  bude bitniji od pravih potreba.
Mi imamo potrebu da budemo voljeni , da dobijamo i pružamo ljubav.
Želimo da budemo uključeni i prisutni u društvu .
To nije uopšte posebna potreba , zato što jednostavno želimo da doživimo neke stvari koje su nam uskraćene .
Kao na primer , ja bih volela da pogledam neku predstavu ili filmsku proekciju , ali ne mogu jer u Bečejskom pozorištu nema lifta .
Stepenice su veoma strme ,  a ja više nisam toliko lagana da bi očuh mogao da me diže . 
Ne mogu da uđem u većinu prodavnica , sem super marketa jer nemaju rampu , i većini slučajeva imaju dve stepenice . Da bih mogla da uđem , sa mnom bi morale da idu minimum tri osobe. Jedna osoba osoba bi morala da podigne prednje točkove , druga bi morala da drži kolica od pozadi , a treća da drži vrata .
Da , velićina vas će reći Aurora , već si o tome pisala . 
Znam da jesam , ali to nije tema ovog posta . 
Sa današnjom temom vam govorim da svi imamo iste potrebe , bili mi invalidi i krećemo se uz pomoć kolica ili ne. 
Naše potrebe nisu posebne , jednostavno ne možemo da idemo bez nečije pomoći , ali zar je to toliko posebno?
Ne žive invalidi samo u Bečeju , na ove prepreke se može naići u bilo kom gradu . Obratite pažnju. 
Često dobijam komentare od osoba koji su me nedavno upoznali . Oni se kreću bez  invalidskih kolica , i te osobe su tek počele da primećuju na kakve ja prepreke i nailazim , kad su proveli duži vremenski period sa mnom . 
Ja vas molim da malo obratite pažnju iz razloga što nikada ne znate da li će se možda baš nekom od vas desiti nesreća koja vas može odvesti u invalidska kolica , i možda ćete tek ako se to vama desi , shvatiti tačnost mojih reči.
Verujem da bi se bilo ko od mojih prijatelja i poznanika osećao bolje ako bi me video ispunjenu , i ako svaki dan mogu da vide osmeh na mom licu , ništa se ne bi poredilo sa osečanjem olakšanja . 
Da li se slažete sa mnom ?
Ako se  ne slažete , bar malo razmislite , možda možete nekako da pomognete .
Uvek uz vas , 
Vaša Aurora💟

среда, 2. септембар 2020.

Promene

 Ćao svima, 

Jednom sam rekla da ne mogu da promenim tuđe mišljenje .  I dalje stojim iza toga.
Takođe smatram da sami možemo da ga promenimo . Isto tako kao kad  bi smo se ofarbali , ošišali ,  smršali , operisali lice. 
Sve to uglanom radimo , radi sebe. 
Tako ne odustajem da napravim bolji svet. Znam da će to potrajati, ali sam spremna da čekam i trudim se koliko god treba.
Isto tako , neko drugi može da promeni mišljenje o vama , ako mu date dovoljno vremena da shvate da fizičke razlike nisu uopše nepremostive.
Možda se plašite kako će ljudi odreagovati , ali ne treba da se sakrivate već da se suočite sa svetom , sa tim ljudima , punim stereotipa i predrasuda , jer ako mi ništa ne preduzmemo neće se ni svet promeniti. 😉
Da naučnici nisu smislili sve ove izume , mi ne bi smo bili , tu gde smo sada . 
Ništa se neće pojaviti samo od sebe . Uvek je neka osoba zaslužna za to .
Svaki dan se suočavamo sa nečim novim , i uzbudljivim . 
Lepota , nije samo ono što oči vide.
Ona dolazi uz unutra. 😇💥
Fizička lepota je relativna, jer svako ima drugačiji ukus , ali ono što se nalazi unutra je posebno.
Ne treba da se sramotimo sa tim što smo različiti , ima neke čari u tome , verujte. 
Svaka životna priča je drugačija i teška na svoj način , ali je  ne treba sakrivati . 
Mene nije sramota , zato što sam invalid , naprotiv , ja sam jedinstvena , na svoj način .
Da možda se izdvajam , i možda mi je teže da radim neke stvari , ali svima neke stvari idu teže .
Kad sam pitala moje prijatelje :
" Šta vam prvo padne napamet kad pomislite na mene ?", oni ni u jednom momentu nisu rekli:
"Tvoja kolica ", ili " Devojka koja ne može da hoda"
Sa njima sam prešla te barijere , tako da se moje fizičko stanje ne ističe , kao kod osoba koje me sretnu na ulici .
Što govori o tome , kako ljudi mogu da steknu drugu sliku o nama , a i ukoliko im mi damo šansu . 
Moji pravi prijatelji me vide takvu kakva jesam . Tako me poštuju i cene kao i ja njih .
Otvorite se svetu , mislim da će imati puno toga da vide . 
Pokažite im koliko ste jaki , pokažimo im koliki smo borci , kako smo mogli da nastavimo uprkos svemu . 
Dajmo ljudima razlog da nas vole i poštuju , jer ako ne poštujemo  sami sebe , niko nas drugi neće poštovati. 😉💪
Hajde da pređemo sve predrasude i stereotipe i pokažemo da su samo to .💪
Ništa više .


Uvek uz vas , 
Vaša Aurora.😘

Šetanje u tuđim cipelama: lak ili izazovan zadatak?

 Ćao svima,  Sasvim sam sigurna da smo svi do sada čuli za film "Frikey fridey",  kad majka i ćerka zamene mesta. Verujem da bi ne...