Ćao svima,
Žao mi je zato što nije bilo tekstova još od juna, ali jednostavno sam tokom cele ove godine,čak i onda kad sam nešto sporadično kuckala imala osećaj da udarm glavom u zid ili pričam u prazno. Kad god bih pomislila da sam naišla na neku temu, novu, ispostavilo bi se da sam već o tome pisala. Jednostavno sam zaključila da se svet fokusirao na nešto drugo i odlučila da napravim pauzu.
Ovo ne znači da sam odustala. Tokom čitavog ovog perioda, radila sam stvari koje se meni sviđaju, družila sa ljudima koji prijaju mom karakteru i prihvataju me kao osobu.
Takođe sam istraživala i tražila način kako mogu da napravim promenu i utičem na društvo. Radim na tome tako što prihvatam da trenutno, uprkos ogromnoj želji da osobe za hendikepom dobiju bolji položaj u društvu, prolazi još jedan 3. decembar bez promene...
Prihvatam to znajući da ne mogu da nosim taj izazov sama. Niti to može mala (nažalost) grupa ljudi koji dele iste vrednosti, želje i osećanja kao ja. Ima nas puno, ali se većini čini da nas je manje zato što se pojavljujemo ili oglaštavamo sporadično, par puta godišnje, na međunarodne dane. Poput ovog. A godina ima 365 dana.
Nedavno sam sa sestrom učila o željama i osnovnim potrebama za život. Među tim potrebama navedeni su; voda, vazduh, ishrana, odlazak u toalet i obavljanje lične higijene, oblačenje u skladu sa vremenskim uslovima i san.
Te potrebe imamo svi, zar ne? Zašto bi onda moje bile posebne samo zato što imam dijagnozu?
Istina je da neke stvari odavljam na drugačiji način, i koristim pomagala koja mi lakšavaju svakodnevnicu. To je meni sasvim normalno. To je moj život i ne dobijam ništa tugujući što ne mogu da živim 'normalno' kao svi. Moje stanje je takvo i na meni je da se razvijam psihički i fizički u svom tempu.
Na kraju krajeva smo samo osobe, koje imaju svoju vrednost. Za promene potrebno je unormaliti to da smo svi mi ljudi; bez obzira na starost, dijagnozu ili fizički izgled, koji sa svojim vrlinama, manama, žejama i strahovima živimo svaki dan i želimo da nam život bude lep.
