среда, 25. јун 2025.

Nova Amazonija- osobe sa hendikepom junaci knjige

Ćao svima,

 

Kao što ste već sigurno primetili,u poslednjih nekoliko objava pisala sam da ne postoji planeta B, a i o strahu koji obe strane koči da bude bolje i prihvatljivije mesto. Danas, tačno šest godina od kada sam otvorila blog, analiziraću Novu Amazoniju, knjigu u kojoj su glavni likovi osobe sa hendikepom.

" Nova Amazonija- savršen naziv. Sve obuhvata- različitost, izobilje, sklad, ljubav i sećanja"isečak iz knjige objavljena od strane izdavačke kuće Otvorena knjiga.
 
Nova Amazonija- Otvrena knjiga
Nova Amazonija- Otvrena knjiga

 
 
Marko Gilmor, pisac ove basne, prevodilac dnevnika Virdžinije Vulf, psiholog i gost  bloga po drugi put stvorio je svet koji pokazuje različite oblike fizičkog,mentalnog i senzibilnog invaliditeta, a kroz avanturu glavih junaka;  koze Ruže,  tukana Manga i  hobotnice Smokve, odlično su oslikani izazovi sa kojima se zbog svojih stanja suočavaju. 
 
 
 
" Van knjige, Amazonija – ne samo kao geografska lokacija, već i kao entitet –   predstavlja mi red i haos, lepotu, savesnost i nemilosrdnost prirode; istovremeno je mnoštvo stvari, od prikaza trenutnog stepena evolucije do prozora u doba kada ništa nalik čoveku nije koračalo planetom. Neka živa sila, poput gravitacije, tako nešto...Bilo je potrebno... pa, tri do četiri godine da se Nova Amazonija oblikuje i da evoluira u ono što sad jeste. Na samom početku, pre nekih 11 godina, seme ideje bila je priča o tri životinje – hobotnici, sovi i mravojedu – koji su deo putujućeg cirkusa. Međutim, priča se menjala kako mi se život menjao: kako sam završio studije psihologije i kako sam, zbog člana porodice kojem je dijagnostikovan autizam, ulazio u svet divergentnosti, sve sam više zapažao kako sistemi zaduženi za bilo koji aspekt života, uključujući i svet umetnosti, ne čine dovoljno da se divergentne osobe zapoštuju i zaštite. (Ne mislim da je sve crno i da se niko ne trudi, naprotiv; zato sam rekao „sistemi“.) Priča se, dakle, menjala sa daljim obrazovanjem i saznavanjem, uključujući nauk o tome da u književnosti ima izuzetno malo divergentnih likova čija fiktivna stvarnost je iole utemeljena na stvarnom stanju stvari. Tako je pisanje zarad zabave postalo pisanje zarad altruizma – ako već pišem ovako nešto, sa ovakvim likovima, što bih bio nesmotren? Tako sam krenuo da proučavam divergenciju s biološkog i sociološkog ugla, zoologiju itd. itd., što mi je pomagalo da oblikujem priču u ono što treba da bude i ono što sam lično, kreativno, želeo da bude"
, rekao je pisac kada sam ga zamolila da se osvrne na početke kreiranja ove basne.
 
 Samim odgovorom Marko je potrdio sve što sam ja tokom svih ovih godina želela da približim ljudima. Imali oni hendikep ili ne. Teško možemo shvatiti nekoga ukoliko nismo sa tom osobom blisti, a takođe- ponovo ponavljam: nisu sva stanja indentična. Vrlo je važno istaći da nisu sve dijagnoze bolesti, već stanja i da ne mogu svi magično ustati na svoje noge kao na noge kao Klara iz Hajdi, koju smo upravo Marko i ja analizirali. 
 
Evo šta Marko kaže o steriotpizaciji osoba sa hendikepom, budući da na svom instagram profilu analizira raznorazne filmove i knjige.
 
 "  Mislim da možeš da pogodiš moje mišljenje. Nehumano je, tužno, nepotrebno, neutemeljeno na ničim približno razumnom ili prirodnom; a u slučaju umetnosti, možemo dodati i nekreativno i lenjo. Korišćenje divergentnih osoba – ili bilo koje drugo biće odnosno, lika – kao doslovnih predmeta unutar narativa je, prosto i jednostavno, užasno. Zamisao da, poput Klare u Hajdi, jedni živo biće postoji samo kako bi neko drugo imalo koristi od nje je i dalje popularna; samo što sad, za razliku od prošlih vekova, je to sada manje očigledno.  Nešto što bih voleo da se promeni u narednim dobima jeste redefinisanje koncepta bolesti i, stoga, izlečenja. Po mom mišljenju – šta je bolest, a šta lek, neretko nije toliko univerzalno, naročito kada su u pitanju umna stanja. No, svestan sam kako se danas gleda na zdravlje. Što se tiče Ruže, Manga i Smokve, da – kao što si rekla, njihova stanja se u svetu definišu kao neizlečiva – koze ne mogu da regenerišu udove poput akselotla (fun fact: ali, zato, hobotnice mogu), itd. Niti je to njima potrebno. Ono što je bitno jeste ono što je bitno po sve – kako se adaptirati na nešto novo, na promenu, kako evoluirati, individualno i grupno. Njih troje su, skupa i odvojeno, našli formulu kako da premoste ono što ne mogu."

 
 Nova Amazonija, pored ovih zanimljivih likova, ima koncept da namame čitaoca da u dahu pročita knjigu. Fantastičan početak, savršenost i skladnost koja opisuje njihov svet, činjenicu da su se prihvatili i zavoleli onakvi kakvi jesu.😉
 
 "Nisu im bile potrebne reči. Imali su svoj jezik pokreta i dodira, rečnik mirisa i ukusa i, najvažnije, nevidljivi univetzum između njih, gde su osećanja, znanja, i zajedništvo obletali poput nebeskih tela satkani od ljubavi i svemirske prašine."- isečak iz knjige objavljena od strane izdavačke kuće Otvorena knjiga.

 Upravo zbog te ljubavi i povezanosti, Smokva, Mango i Ruža uspeli su da se sa predrasudama drugih, ćudljivih pogleda, odbacivanja i tretiranja kao da predstavljaju teret i stignu do Vrta. A bogami su imali mnogo izazova!
 
Ukoliko vam se dopada radnja knjige- možete je poručiti ovde. 😁
 
Kako bismo stigli do Vrta-mesta gde se različitosti prihvataju, trebaće nam vremena strpljena i hrabrosti. a ni Marko ni ja nismo sigurni da odredimo kada će se nešto promeniti. Oboje smo se doduše složili da je koren u stvari strah. 
 U poslednjih nekoliko godina primetila sam da se ljudi pune besom, burno odreaguju na bilo koji vid neslaganja, drugačijeg mišljenja, postupanja... Put do vrta nam je sve dalji izazovniji, sa sve više kamenja koje treba preploviti. 
Razmislite, i mi osobe sa hendikepom smo samo ljudi, kojima nije potrebno ništa dodatno. Ljubav, prihvatanje, hrana odlazak u toalet... Sve što nas deli je samo način kojim obavljamo te iste stvari. Uz asistenciju ili bez nje. Svi mi možemo učiti jedni od drugih i stvarati bolji svet.😇
 
Ne postoji planeta B!
 
 
Uvek uz vas, 
Vaša Julijana Aurora i Marko Gilmor 💜
 

субота, 14. јун 2025.

Ima li mera za "Jao tebi je teško"?

 Ćao svima, 

Težina se meri u gramima, kilogramima. Pitam se kako li se meri emotivna težna? Od kad znam za sebe, čula sam čuvenu rečenicu:"Jao tebi mora da je teško". 

Zašto?

Prosto. Umešani su moji ne tako omiljeni sastojci; neznanje, predrasude i loše sporazumevanje. 

Ljudi koji me ne poznaju lično, pretpostavljaju da mi je teško. Zbog dijagnoze. Zbog drugačijih navika, koje su upravo zbog moje cerebralne paralize drugačije od većine ljudi na planeti. Ipak, to je moj život. Jedini koji poznajem i živim ga. Na moj način. 


Koristim kolica da bih se kretala, razmišljam o tome da li mogu negde da uđem pre nego što ću prihatiti da odem negde, truckam se po trotoarima, izlazim na put, ako je neko svoj automobil parkirao na kolovoz,  nikud ne idem sama, upravo zbog puteva i potrebna mi je asistencija unutar kuće. A, opet, mnogo toga mogu i sama. Mnogi se čude zbog toga. I ne krivim ih. 💁

Jednostavno je svaki slučaj drugačiji, i svako ima drugačiji prag bola. Evo, ko bi rekao da alergija može nekog da izmori. Više nego operacija i vežbe.

Ono što ja ne volim je da se težina nečega povezuje sa ljudima sa hendikepom, koji jeste veliki deo nečije ličnosti, ali ne predstavlja nas kompletno. Ponekad stanje može biti privemeno,ali ne znači da je neka osoba kriva zbog toga što se tako rodio, ili što se desila neka nesreća. Mislim da traženje krica u ovakvim slučajevima nikome ne pomaže. 

To je život, i verujem da bi trebalo da ga živimo. Ništa nije crno-belo, već šareno. Samo treba da dozvolimo i sebi i drugima da ponekad nije sve kao što mislimo i odbacimo kile neznanja i predrasuda i konačno počnemo da komuniciramo otvoreno. Družimo se. Ipak smo mi ljudi navikli da budemo u velikom  društvu, a društvo je puno različitih osoba koje se lepo međusobno nadograđuju i uče iz dana u dan.😉

Razmislite, jer ne posstoji planeta B!

Uvek uz vas, 
Vaša Julijana Aurora💜